I Kanada popustila pod naletom ‘metalcore(kol)oniziranja’

    955

    The Agonist

    Once Only Imaged

    Datum izdanja: 23.07.2007.

    Izdavač: Century Media / Dallas Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Synopsis
    2. Rise And Fall
    3. Born Dead; Buried Alive
    4. Take A Bow
    5. Troiphy Kill
    6. Business Suits And Combat Boots
    7. Memento Mori
    8. Serendipity
    9. Void Of Sympathy
    10. Chiaroscuro

    Metalcoreovska se pošast polako, ali sigurno i sve većom brzinom seli na sjever američkog kontinenta. Naime, nakon brojnih američkih bendova koji su se okušali u miksanju metalnih podžanrova, sve je više njhovih gornjih susjeda Kanađana koji to isto rade.

    U ovom se slučaju radi o skupini iz Montreala, koja se donedavno zvala The Tempest, što sam uočio prilikom stavljanja ovog disca u player. Naime, promokopija iščitava podatke na displayu da se radi o skupini baš tog imena i isto takvog naziva albuma.

    No, to je očito bio plan ranije, obzirom da se sada bend zove The Agonist, a album “Once Only Imagined“. Album kojeg od totalne propasti, barem u mojem slučaju, spašava jako lijepo female pjevanje Alisse White-Glutz, čija je boja glasa jako nalik na onu pjevačica europskih sympho/gothic bendova, pa je prava šteta da je svoje mjesto našla u jednom ovako prosječnom bendu, koji svira agresivnu muziku, naslonjenu na, opet europski, melodic death metal sa znatnim utjecajima HC-a te manjim heavy, a još manjim thrash metala i, ajmo tako reći, modernog rocka.

    A tu ima i puno bijesnih izmjena growl, shouting, pa i scream vokala, dobrim dijelom potpomognutih s već istaknutim female izvedbama, koje svojim osjećajnom profinjenosti udahnjuju melankoličnu, primirujuću atmosferu cjelokupnom opusu.

    Muziku podržava

    Također, vrlo su snažne i gitare, rekao bih čak i preproducirane, na mjestima preglasne pa i u inferiornijim, melodičnijim catchy dijelovima. Pomnijom analizom pronašao sam i nešto solažica te neka ‘blastebeatanja’, za koja sam se ponadao da bi ih moglo, ne nužno i trebalo, biti više.

    Od nekih utjecajnijih pjesama izdvajam “Trophy Kill“, koja počinje ugodnim akustikama, da bi se nakon toga doživio totalni frontalni udar svih elemenata, te “Void Of Sympathy“, pjesmu s najviše tečnosti, melodija, možda manje gitarističke neodmjerenosti, ali i akustičnog smirivanja strasti – strasti koje ima kod ovog sociološki orijentiranog benda, kojem definitivno, kao i sličnim, pod broj jedan nedostaje minimalne originalnosti, a pod broj dva i vjerodostojnosti.

    Muziku podržava