I ja bih htio biti Jack White!

    3305

    The Raconteurs

    Consoler of the Lonely

    Datum izdanja: 25.03.2008.

    Izdavač: XL Rec. / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Consoler of the Lonely
    2. Salute Your Solution
    3. You Don’t Understand Me
    4. Old Enough
    5. The Switch and the Spur
    6. Hold Up
    7. Top Yourself
    8. Many Shades of Black
    9. Five on the Five
    10. Attention
    11. Pull This Blanket Off
    12. Rich Kid Blues
    13. These Stones Will Shout
    14. Carolina Drama

    U posljednje vrijeme je očito u modi reći ‘sljedeći tjedan izdajemo album’, s obzirom su tako krajem prošle godine napravili Radiohead, a sada i The Raconteurs. Da li je to strah od loših recenzija (čak nisu niti poslali promo-materijale značajnim medijima), strah od curenja na net ili nešto treće, nemam pojma, ali me ugodno iznenadilo.

    Nakon prvijenca “Broken Boy Soldier“, koji je odlično prihvaćen, Jack White se vratio matičnim The White Stripesima, uz najavu da The Raconteurs nisu bend od samo jednog albuma.

    Nakon albuma “Icky Thump“, a posebno u vrijeme Megine depresije prouzrokovane njenim porno-filmićem, Jack je rekao da je 2008. godina određena za novi album drugog benda, a da će se to tako rano dogoditi, nitko nije očekivao, jer su početna naklapanja bila više orijentirana prema ljetu.

    Da u kratko ponovim priču o bendu. Osnovani su 2005. kao popratni bend Jacka Whitea da bi popravio karijeru starog prijatelja Brendana Bensona kojem nikako da krene pa su još nadodali ritam-sekciju iz The Greenhornesa i supergrupa je bila spremna. 2006. im izlazi već spomenuti “Broken Boy Soldier“, dok je drugi album dobio ime “Consoler of the Lonely“, koje se smatra preuzetim s natpisa koji se nalazi na glavnoj američkoj pošti.

    Muziku podržava

    Na “Consoler of the Lonely” se osjećaju slični utjecaji kao i na posljednjem albumu The White Stripesa, a to je rock ’70-ih s brutalnim gitarama i solažama, ali ima i tradicionalnih blues i rock elemenata s dozom countrya i psihodelije, sve ono čime smo bili i zaokupljeni na njihovom prvom albumu. Tako je to kad imaš dva jaka autora (White i Benson) u bendu pa svaki zabrije na svoju stranu, zbog čega je i ovaj album dokaz kako su njih dvojica odličan spisateljski tandem.

    Album otvara naslovna “Consoler of the Lonely”, koja započinje u rock blues okruženju, da bi u refrenu gitare podivljale s opasnim riffovima, tek nešto blažim nego što su bili u “Icky Thumbu” The White Stripesa.

    Za razliku od prošlog prvog singla “Steady, As She Goes”, koji je bio jako radiofoničan, ovaj “Salute Your Solution” mu je totalna suprotnost jer pjesma zvuči kao u nekog garažnog benda koji nije tri godine vidio svijetlo dana pa tako pomalo ludi ubijaju svoje gitare i deru se iz petnih žila.

    Piano-laganica “You Don’t Understand Me” je prvi laganiji moment, “Old Enough” zvuči kao neka stara tradicionalna skladba i odlično bi se uklopila u soundtrack za “O Brother, Where Art Thou?”, “Hold Up” ponovno podiže tenzije, da bi ih country-western balada “Top Yourself” ponovno mala smanjila.

    Many Shades of Black” je najzbrkanija jer započinje kao tipičan blues-rock, dok u refrenu podsjeća na ’90-e i brit pop generaciju predvođenu s Oasis, u punkoidnoj “Five on the Five” se ponovno otkače, “Rich Kid Blues” je vrlo upečatljiva, kao iz najboljih dana benda The Who, a album završava gotovo tipičnom baladom za The White Stripes “Carolina Drama“.

    “Consoler of the Lonely” je pravi nasljednik debija, po mojem mišljenju mnogo cjelovitije i bolje izdanje nego što je bio “Broken Boy Soldier” pa se iz tog razloga nadam nastavku paralelnog rada obiju Whiteovih grupa.

    Strah od kritika na album bio je potpuno bezrazložan jer kada je ovakva ekipa zrelih glazbenika na okupu, teško da mogu napraviti koji krivi potez, a nekog pretjeranog debakla na albumu nema, sve je fino izbalansirano i tečno, kao da ide po špagici.

    Za lik i djelo Jacka Whitea bi se već sad mogla napisati debela knjiga i snimiti vrlo zanimljiv film, jer sve što dotakne pretvori u zlato, od različitih suradnji (najotkačenija s Electric Six), produkcija (Loretta Lynn, Von Bondies, The Greenhornes…), soundtracka (dobar dio “Cold Mountaina”), filmskih uloga… Ma tko bi to znao već sve pobrojati. Zasigurno jedan od budućih ‘rock’n’roll-hall-of-fameovaca’.

    A u The Raconteursima nije sam, okružen je nizom kreativnih individua koje su željne dostići njegovu snagu i moć. Kako su krenuli, zasigurno će uspjeti.

    Muziku podržava