I Hrvatska ima velikog rock gitaristu

    2709

    Damir Simic - Shime

    Demonstratus

    Datum izdanja: 29.05.2006.

    Izdavač: Croatia Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Freedom
    2. Little Boy’s Dream
    3. Camel Toe Boogie
    4. Joker
    5. Hit And Run
    6. Never Say Never
    7. Fly High
    8. Too Much Coffee
    9. Going Home
    10. Welcome To My Noise
    11. Sometimes I Feel

    Doista me veseli da je napokon došlo vrijeme da Shimeta upozna i veći dio publike iz njegove zemlje. Naime, iako mu je ovo treći album u karijeri, prvi je izdan u Hrvatskoj. Šteta. Ne zato što ovaj je, nego zato što prijašnji nisu. No, usprkos tome, određeni dio publike odlično poznaje njegove gitarističke mogućnosti, poglavito onaj koji ga je imao prilike vidjeti kad je, istina (pre)rijetko, nastupao kod nas.

    Upravo onima koji su ga čuli i vidjeli, ovdje sigurno neću reći ništa novo, ali bi zato mnogo zanimljivog mogli saznati glazbeni zaljubljenici koji za Shimeta ili nisu čuli ili su tek načuli.

    Upravo je taj dio publike, poglavito ako voli gitarističko – instrumentalnu glazbu propustio uživati u maestralnom umijeću jednog od najboljih gitarista koje je Hrvatska ikad dala, a mogli bismo tu priču proširiti i na šire horizonte. No, da se ne bi pomislilo kako se ovdje isključivo radi o prebiravanju po žicama, moram reći da je “Demonstratus” jedan krasan, kompletan hard & heavy album, kojem bi se uz neke modifikacije, komotno mogli dosnimiti i vokali, pa bi ga kao takav vjerojatno mnogima bio još prihvatljiviji.

    Iako se pri spomenu instrumentalne gitarističke glazbe automatski nameću usporedbe s Joe Satrianijem i Steve Vaiom, meni se čini da bi Shimetov stil ima više dodirnih točaka s Yngwie S. Malmsteenom, a slažem se i s nekim procjenama da je blizak Eddie Van Halenovom.

    Muziku podržava

    Svoje vrhunsko umijeće Shime demonstrira u svih jedanaest pjesama koliko ih se nalazi na ovom albumu, a moj je osobni favorit je pjesma srednjeg tempa “Little Boy’s Dream“, s fenomenalnim solo i ritam sekcijama, u kojima mu je pomogao Billy Idolov gitarista Steve Stevens.

    U kategoriju pjesama s dominantnim srednjim tempom spada i “Hit And Run“, dok bi “Fly High” mogao biti odličan nadomjestak Satrianijevoj “Crushing Day”, za podlogu neke, nadam se nove Metalmanije.

    Camel The Boogie“, stvar je koja ima izvrsne basističke varijacije, a “Never Say Never” me pomalo podsjeća na ZZ Top, barem u uvodnom dijelu. Ljubiteljima bržih ritmova preporučam recimo “Too Much Cofee” i “Welcome To The Noise“, dok ‘osjećajcima’ prepuštam uživanciju uz zatvarajući baladni naslov “Somethimes I Feel“.

    Jednostavno rečeno, ovaj album nema slabe pjesme, i u cijelom svojem melodiozno – harmoničnom izgledu posebno plijeni maštovitošću, glazbenom inteligencijom, aranžmanima, svirkom, produkcijom… I to ne samo zahvaljujući većem dijelu posla kojeg je odradio Shime, već i sjajnim bubnjarskim dionicama u izvedbi neponovljivog Mikea Terrane, te basevima Tihe Borošaka – Kmice (Jake E. Lee Band), koji su često maksimalno atmosferski, koliko god to dopušta ovaj instrument, i, ono što je najvažnije, Kmica svira bas, a ne služi, poput mnogih kolega, tek kao ritmička potpora.

    I, što još reći a da ne postane odviše naporno. Ništa posebno, već preporučiti još jednom svim ljubiteljima ovakve vrste glazbe prvo, da nabave ovaj CD, drugo, da ga pomno prouče, i treće, da svakako dođu pogledati Shimeta i ekipu u live svirci, koju se može očekivati u sklopu promocije “Demonstratusa”.

    Muziku podržava