I drugi Morse položio ispit iz muzičkog osamostaljenja

    774

    Alan Morse

    Four O'clock and Hysteria

    Datum izdanja: 23.04.2007.

    Izdavač: Inside Out / Trolik

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Cold Fusion
    2. Return to Whatever
    3. Drive in Shuffle
    4. R Bluz
    5. First Funk
    6. Dschungel Cruz
    7. The Rite of Left
    8. Chroma
    9. Spanish Steppes
    10. Track 3
    11. Major Buzz
    12. Home

    Four O’Clock and Hysteria” prvi je samostalni album Alana Morsea, lidera američke progressive rock skupine Spock’s Beard, s kojom je krajem prošle godine objavio istoimeni posljednji studijski album.

    Upravo su to, uz želju za suradnjom i s nekim drugim muzičarima te ogledanje u solo karijeri, glavni razlozi što je Alan želio malo promjene pa je nove i neke stare ideje odlučio pretočiti u svoj soloalbum, a ne u novo ostvarenje SB-a.

    Naravno, razlog leži i u činjenici što je ovo ovdje nešto drukčije u odnosu na ono što radi sa Spock’s Beardom. Ne i u svojoj srži, u kojoj je to inteligentna, strukturalizirana i modernizirana varijanta progresivnog rocka 70-ih, potpomognuta s većim ili manjim utjecajima heavy metala, neoprogresivnog i hard rocka, countrya, jazza i bluesa.

    I da ne zaboravim, album je instrumentalan, ali u njemu se ne osjeća previše nedostatak pjevanja, obzirom da je perfektno odsviran i krasno aranžiran, a i stalne izmjene instrumentalija taj nedostatak smanjuju na najmanju moguću mjeru.

    Muziku podržava

    Finoća izvedbi gitara osjeća se na svakom njihovom koraku, bilo da su rađene u stilu prog rocka, heavy metala, ili da podsjećaju na kombinaciju Santane i Gary Moorea. Umjerenost je odlika i svih drugih instrumenata, među kojima mi se najviše dopao sound bubnjeva, ali i melankoličnih, doduše ne prečestih, violinističkih upada.

    Upravo se iz tih razloga da zaključiti kako se ovdje radi o sofisticiranom, tehnički dotjeranom, opuštajućem i slušljivom albumu. Doduše ne previše puta zaredom, jer bi njegovo psihodelično okruženje moglo negativno utjecati na ljude sklone čestim promjenama raspoloženja.

    Lagana, opuštajuća gitaristička pjesma s futurističkim soundom i nešto više tehniciranja, “Return to Forever“, jedna je od boljih na albumu, dok joj je “Drive in Shuffle” slična, s time da se u njoj osjeća i malo countrya.

    Sljedeća zanimljivija stvar je “R Bluz“, kombinacija progresivnog rocka, bluesa i jazza, vrlo je simpatična mandolinska “Spanish Steppes“, u kojoj je izvornim idejama dodan jaki utjecaj španjolskog folka, a akustična piano gitaristička prog country balada “Home” kao stvorena je za finale ovog albuma.

    Vrlo dobrog albuma, na kojem Alan nije pobjegao daleko od svog matičnog benda, obzirom da su ga snimali svi članovi – Nick D’Virgilio (bubnjevi), Dave Meros (bas) i Ryom Okumoto (klavijature), zajedno s njegovim bratom Nealom (klavijature, akustične gitare, mandolina), s kojim je osnovao Spock’s Beard, ali koji je otišao 2002.

    Kompletnost ove priče zaokružili su Eric Darken (perkusije), Jerry Goodman (violina), Gary Lunn (bas) i Scott Williamson (bubnjevi). Svi su oni zajedno zaslužni što je Alan u svojem debitantskom soloistupu napravio kvalitetan posao, koji će ga nesumnjivo ohrabriti da nastavi dalje.

    Samo se nadam da neće napraviti isto što mu i brat Neal, jer bi to definitivno značilo kraj jednog kvalitetnog benda kakav je Spock’s Beard. Zato neka mu je sa srećom u solokarijeri, koju neka ipak podredi svom matičnom bendu.

    Muziku podržava