I dalje samo supergrupa ili pravi bend?

    2318

    Velvet Revolver

    Libertad

    Datum izdanja: 24.07.2007.

    Izdavač: RCA / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Let It Roll
    2. She Mine
    3. Get Out The Door
    4. She Builds Quick Machines
    5. The Last Fight
    6. Pills, Demons & etc.
    7. American Man
    8. Mary, Mary
    9. Just Sixteen
    10. Can’t Get It Out Of My Head
    11. For A Brother
    12. Spay
    13. Gravedancer

    Svaki drugi album bendu je potvrda ili da valjaju ili da su sranje, ili, u ovom slučaju, da više nisu samo projekt. Velvet Revolver uporno pokušavaju sa svog čela odlijepiti naljepnicu na kojoj piše ‘Gunsi s vokalom iz Pilotsa’, a sudeći po cirkusu koji se događa s njihovim bivšim pjevačem, s onim što je ostalo od toga benda i s njegovim albumom, koji nikako da izađe (tko zna hoće li uopće), mislim da će ljudi biti susretljivi i priznati im napokon – ‘ajde dobro, vi ste bend i skroz ste fora’.

    Meni je prvi album “Contraband” bio baš po mjeri i valjda mi je odgovarala ta kombinacija Scott Weilanda i rocka 90-ih u izvedbi jednih od najvećih majstora. Sada mi sve skupa više i nije nova vijest pa sam od drugog albuma “Libertad” očekivao spektakl u kojem više nećemo tražiti sličnosti s prošlošću.

    She Builds Quick Machines” odmah je podsjetila na hit “Slither” s prošlog albuma, pokazala dobar izbor singlova, ali i činjenicu da se možda jesu opustili, ali i pomalo razvodnili.

    Na CD-u je i mali filmić s njihovim dojmovima i izjavama o albumu, i te su me rečenice napunile velikim iščekivanjem pa sad službeno mogu reći da su brutalno pretjerivali i da je danas jako moderno reći ‘ovo je najbolje, najsvježije i najeksperimentalnije od nas’ ili ‘puno smo istraživali, spoznali smo sebe i unijeli najviše energije i emocija u ovaj album’ ili ‘tek na ovom albumu pokazujem pravog sebe’ (onda si proteklih 15 godina bio jebeni lažov ili…?).

    Muziku podržava

    Pjesme su skrojene za radio i za vožnju u autu, energične su i drago mi je slušati Slasha kako gazi na ponajboljoj stvari “Just Sixteen“, brzoj i žestokoj. Zvuk je malo više retro nego na prošlom albumu, a Scott Weiland je možda i najbolji u karijeri.

    Tijekom snimanja albuma su i on i bubnjar Matt Sorum izgubili braću, koja su preminula zbog ovisnosti pa je album iscrtkan riječima o tome, o pilulama, ljubavi, usamljenosti, ali i nekakvim neshvatljivim (barem meni) kritiziranjem ili glorificiranjem Amerike na “American Man“.

    Highlighti albuma vjerojatno bi mogle biti brza “Let It Roll“, laganica “The Last Fight” (valjda sljedeći singl) i nekakva ‘lenny-kravitz-style‘ “Pills, Demons & etc.“. Nakon jedne obrade “Can’t Get It Out Of My Head” od Electric Light Orchestra i brzinske “Spay“, na kraju je sve zatvoreno stvarčicom “Gravedancer“, koja je prišla najbliže velikoj uspješnici “Fall To Pieces“.

    Kroz cijeli sam album tražio te njihove famozne ‘nove zvukove, drugačiju energiju, izazivanje umjetnosti i evoluciju njih kao glazbenika’ koje su najavljivali, a dobio sam jednostavan rock’n’roll odsviran u modernim vremenima.

    Definitivno se može reći da su se bolje skužili i da ovog puta nisu jednostavno spojili svoje ‘supermoći’ velikih zvijezda, već su snimili albumčić kakav su htjeli. Bit će uspješan i skroz je dobar, ali meni je i dalje njihov debut bolji. Možda čak i ne bolji, ali puno zanimljiviji.

    0 Shares
    Muziku podržava