I dalje je to The Darkness

Već ste lagano zaboravili na britanski bend The Darkness koji je pred nekoliko godina poharao sve pred sobom svojim glam rockom. Nema frke, vratili su se sa standardnim štivom.

The Darkness imaju karijeru po rock’n’roll standardima. Nakon prvog vrlo uspješnog albuma, uslijedio je nešto manje upečatljiv tijekom kojeg je počelo dolaziti do razmirica i velike količine konzumacije raznih opijata zbog čega se bend raspao. Potom su pokušali u okrnjenim sastavima učiniti nešto što nikom nije bilo vrijedno spomena, pa su se vratili onom što najbolje znaju i to u originalnoj postavi (čak više ne postoje kreativna razmimoilaženja s basistom Frankiejem Poullainom koji je 2005. otišao iz benda).Kako The Darkness zvuči skoro dekadu od prvijenca? Pa gotovo jednako kao i tada samo što nemaju dovoljno jake pjesme poput “I Believe in a Thing Called Love”, “Growing on Me”, “Get Your Hands off My Woman” i “Love is Only a Feeling” koje su nosile vrlo nagrađivani “Permission to Land”.I dalje Justin Hawkins pjeva falsetiranim glasom, i dalje većina tekstova govori o muškom spolovilu i seksu, i dalje gitare zvuče kao da su ispale iz ’70-ih. i ’80-ih., i dalje pjesme imaju velike refrene stvorene za pjevanje širokih masa, i dalje izgledaju kao da se dobro zabavljaju bez obzira što drugi mislili o tome…

Jedino što zapravo nedostaje da “Hot Cakes” zavlada kao “Permission to Land” je pokoji hit koji bi na prvu razvalio radijski eter. Ovdje ima niz solidnih glam rock pjesmica, ali nijedna nema ‘ono nešto’ na što bi se rulja mogla razvaliti i ponovno oplemeniti karijeru ove četvorke.

Kada čujemo “Nothin’s Gonna Stop Us” vidimo da bend zna i dalje napraviti nešto što radio voli, ali u odnosu na singlove s prvog albuma, ovo zvuči čisto ‘tra-la-la’, kao da su htjeli napraviti nešto zarazno da ljudi odmah polude. Nažalost, radiofoničnost je pojela ovu pjesmu, pa zvuči kao B-strana singla “One Way Ticket” s prošlog albuma. Sličan dojam dobiva se i s drugim singlom “Everybody Have a Good Time” koji ipak dobiva na težini zbog svojih riffova koji su na tragu Thin Lizzya i T. Rexa.

Nije da na albumu nema loših pjesama, već dapače, album je ponovno vrlo štosan i efektan, a među najbolje trenutke možemo ubrojiti baladu “Living Each Day Blind” koja bi mogla postati nova “Love is Only a Feeling”, a posebno dojmljiva je obrada Radioheada “Street Spirit (Fade Out)” kojoj su nadodali i krvi i mesa.

Od The Darknessa teško da ćemo ikad dobiti zrele, suvisle i ozbiljne pjesme, ali od njih to i ne očekujemo, već dobru zabavu, a ‘vrući kolačići’ upravo to i pružaju. Tko ih je volio prije gotovo deset godina, vrlo vjerojatno će ih voljeti i sad, iako tu nema bisera, ali sve je u granicama očekivanja, sve je to The Darkness.

Da slučajno ne bismo pogriješili jesu li to oni ili ne, pobrinuo se Justin odmah u prvoj pjesmi kada se zadere ‘suck my cock’. I što više reći o albumu “Hot Cakes” The Darknessa…