I dalje čini pravu stvar

Malo je onih kojima se svaka riječ koju izuste pozlati. Gibonni, kao jedan od najvećih hrvatskih kantautora, novim je dvostrukim koncertnim akustično-električnim zapisom zahvalio publici što živi njegovu glazbu, zato od ovoga izdanja ne očekujte kojekakvu kompilaciju najvećih hitova.

“Činim pravu stvar” svakako je sugestivna sintagma u kontekstu ovoga albuma, te je kao takva sasvim logičan uvod u dvostruku glazbenu priču o intimi Zlatana Stipišića i njegove vjerne publike, a nakon toliko godina i nizova trijumfa, doista možemo govoriti o vjernosti.

Naime, ova stvar, da ne duljimo, počinje a cappellom njegovih pozadinskih vokala koji definitivno nisu tek obična pratnja i sekundaran element u njegovu izričaju. Dapače, vrlo su bitni i gospelski uvod pospješuje osjećaj intime.

“Dvije duše“, doduše ne zvuči poput uvodne pjesme. Ubrzan ritam, potpomognut udaraljkama te gitarom natjerat će vas na ples, no u ovoj pjesmi ne znam koliko bismo uopće mogli govoriti o akustičnoj interpretaciji. Doista mi ne djeluje akustično.

U trećoj pjesmi, antologijskom “Mirakulu“, Gibonni predstavlja Mayu Azucenu, američku kolegicu glasa poput sirene koja je nakon Gibina uvoda otpjevala englesku verziju dijela pjesme, zatim su u duetu izveli refren u kombinaciji francuskog i engleskog jezika. Moram spomenuti kako instrumentalna pratnja ima ogromnu težinu zbog svoje raznolikosti.

No pravo iznenađenje tek slijedi u “Posoljenom zraku i razlivenoj tinti” kada se duu pridružuje neponovljivi riječki rocker – Damir Urban, te klapa Iskon. Čovjek bi pomislio kako su se ova dva glazbenika spojili, ali ova pjesma je dokaz da su tandem koji tek počinje suradnju.

Težak i dubok glas Urbana savršeno se sinkronizira s laganim i nježnim glasom Gibonnija, bez obzira na vrstu dionica. Međutim, zadnja trećina pjesme doista je ekstaza kada im se pridružuje prethodna protagonistica, te trio u zbornoj pratnji klape Iskon kroz predivan crescendo obojen najrazličitijom bojama sasvim različitih glasova osvaja sve lovorike publike, ali i onoga tko bude slušao ovaj CD. Garantirano ponavljanje pjesme.

Stvari se smiruju “Temperom“, također sugestivnom pjesmom s obzirom na izvedbu, jer Gibonni nakratko ostaje sam sa svojim bendom i svojom publikom kao jednom velikom dušom i velikim glasom.

“I svi moji punti kad se zbroje” kao finalna pjesma prvog diska predstavlja Zoranu Balov. Uvod klavira najavljuje sjetan i sumoran karakter koji Zorana Balov naglašava tužnim francuskim prepjevom kojem i sam Gibo replicira dalmatinskom parolom.

Svoju električnu inačicu predstavio je dobro nam svima znanom “Ovo mi je škola“, ne pretjerano dorađenom ili obrađenom. Naime, interpretacija s jedva primjetnim improvizacijama čine je relativno običnom i u par trenutaka dosadnom uslijed ponavljanja refrena iliti imena same pjesme.

Međutim, fini i neodsječeni prijelaz u “U ljubav vjere nemam” doprinosi koherentnosti izvedbe i samom dojmu jer je to jedan od onih naoko nebitnih elemenata o kojima je ipak i više bitno voditi računa, a Gibo kao perfekcionist tu je jamačno odigrao ulogu.

Divne solaže gitare i vokalne dionice publike u nekoliko navrata pospješuju svježinu koja se nadovezuje i na “Anđeo u tebi” s Goranom Barom i ponovno Mayom Azucenom. Sadržajno, pretpostavili bismo da se radi o pandanu na prvom disku.

Međutim, Bare je, paradoksalno zvuči, jednako jedinstven kao i sam Urban, te svojim umornim glasom izvodi već poznate Gibine stihove na sebi svojstven način i dokazuje da je svaki stih ovog autora doista istinit i primjenjiv na svakoga od nas. I ponovno, iznova i iznova Maya Azucena iznenađuje svojim rasponom glasa, koji na trenutke podsjeća na glas posrnule dive – Whitney Houston.

Nikad se nisam pitao što znači pčela u žlici čaja što drži zrak, ali u svakom slučaju, ta slika toliko je inspirativna da se nisam ni poželio (dosada) pitati jer je “Libar” pjesma kojoj se morate prepustiti. Posebice zbog predivnih bubnjeva i električne gitare koji definitivno instrumentalno dominiraju i definiraju ovu pjesmu. Međutim, neočekivana dionica violine pjesmu je dovela do savršenstva, iako joj je dala, po meni, pretjerano orijentalni karakter. Ipak, izvedba od devet minuta svakako je respektabilna i prebogata i vokalno i instrumentalno, što neminovno dovodi do varijacija i raznolikosti.

Iako je pokazao da je majstor na sceni (kao da je to nešto novo), “Oprosti” je unatoč svojem svježem karakteru zbog Azucene ipak nedovoljno vokalno izražena pjesma. Nipošto joj ne manjka glavnih vokala, no jedva primjetne pozadinske dionice klape Iskon apsolutno se gube u cijeloj pjesmi, na žalost onih koji nisu bili tamo.

Smatram da nisu došli do izražaja pa dojam pogoršava i patetiziranje pjesme na samom kraju kada Gibo pjeva: “Say,say to each other/to each other I´m sorry/Say,say,to each other puno hvala/puno hvala”. Ajme, čemu to!? Ipak, iskupljuje se otpjevavši “U svemu mogu naći nešto lipo” u “Vrimenu da se pomirim sa svitom”.

Napokon, pretposljednjom “Tija bi te zaboraviti“, klapa Iskon dolazi do izražaja, mada opet nedovoljno – kao samo finale pjesme. Po meni bi ovo trebalo ostaviti kao posljednju pjesmu, kako zbog dorečenosti, tako i zbog trajanja.

I sam Gibonni je napomenuo kako ovo nipošto nije jedan od ‘najbolje-od’ albuma. Naprosto, ovo je tek jedan intimni zapis nastao kao logički slijed nakon stotina koncerata. Naime, za koju se god varijantu odlučite kao prvu pri preslušavanju, odmah ćete shvatiti odnos između publike i Gibonnija, te energije koja nastaje prilikom izvođenja mnogih već antologijskih pjesama poput “Libra”, “Tempere” ili “Mirakula”. I sasvim je jasno koliko kredibilitet i ugled ovaj kantautor uživa kod ostatka hrvatske, ali i inozemne glazbene scene.

Maya Azucena, Damir Urban, Goran Bare, Zorana Balov te odlična Klapa Iskon samo su neki koji su surađivali s njim, a imali su čast biti zabilježeni na ovom dvostrukom koncertnom izdanju. Bitno je spomenuti i bend koji definitivno podiže već poznate pjesme na sasvim novu razinu svojim širokim instrumentalnim spektrom.

Produkcijski savršeno odrađen posao, pa je čistoća zvuka, kako vokala i glasova publike tako i instrumenata definitivno neupitna i besprijekorna.

Međutim, očekivao sam nešto raznolikiji i bogatiji repertoar; više (starijih) pjesama. Bojim se da je za jednu kompilaciju poput ove popis od 16 pjesama jednostavno prekratak; jednako kao i činjenica da se radi od zapisu od tek 90 minuta (ukupno!).