I dalje čekam njen odgovor na poziv na piće

Znate li tko je Jocelyn Eve Stoker? S takvim imenom možete biti samo moderator na nekakvoj dosadnoj konferenciji, pa je s više-cool nazivom Joss Stone moguće postići sve ono s čim smo je počastili na prošlom albumu. U dvije i pol godine od onda nije se baš previše promijenilo i, hvalim te Bože, nije posegla za očekivanom modernizacijom (sjetite se Anastacie), već sačuvala svoju soul-pop originalnost.

Možda čak i previše, jer je album “Colour Me Free” na trenutke i previše obojen receptom ‘Samo da bude retro’. Nekad (recimo na laganim “Lady” i “Incredible“) takva činjenica jednostavno nije dovoljna. Dobre stvari su tu, ali nakrcati sve zvucima iz ’70-ih. i očekivati da svi svršavaju – ne ide to samo tako. Ali dobro, album je inače skroz simpatičan, a u odnosu na prošli “Introducing Joss Stone” totalno je očekivan nastavak.

Čudno je vidjeti da ona izbacuje novi album, a ni za lijek nema nekog bombastičnog spota, niti neke prevelike medijske zastupljenosti (doslovno ni ne znam koja stvar je prvi singl). Moguće da je razlog tome i njena velika svađa s izdavačkom kućom i brutalna borba za raskid milijunskog ugovora. Nije uspjela, a rezultat toga je odugovlačenje s izlaskom s njihove, i ‘vrijeđaona’ njih s njene strane.

Dogodilo se to na sirovom funk-soul plesnjaku “Free Me” gdje ih izravno napada na refrenu. Ima tu i klasičnih Joss Stone laganica vrijednih hitova “Could Have Been You“, pa totalne Norah Jones na “4 And 20“, ima totalnog starog funka na obradi “You Got The Love” i James Browna na “Parallel Lines” gdje gostuju veliki Jeff Beck (svaka čast menadžmentu!) i Sheila E.

Od gostovanja definitivno treba spomenuti lika koji je odradio prošli album – Raphael Saadique. Odsvirao je cijelu “Big Ol Game“, a reper Nas se priključio na “Governmentalist“. Što reći?! Očito je postalo jako cool pokazivati svoju kozmopolitsku osviještenost i osuđivati političare koji šalju tuđu djecu u rat (nije da se ne slažemo, ali…).

Skoro svaka stvar ima pokojeg gosta na vokalu (Jamie Hartman na “Stalemate“) ili nekom instrumentu (saksofonist David Sanborn na “I Believe It To My Soul” Ray Charlesa) pa su zbilja uspjeli snimiti album uživo, u velikoj dvorani (njezine majke), s puno jeke, retro-zvuka i njenim bombastičnim vokalom. Sve skupa malo su obogatili američkom produkcijom i to je to – očekivani miks popa, soula, R&B-ja, funka, hip-hopa i gospela.

Još jedna sudbina dočekala je ovaj album, prije završne presude – njeni sunarodnjaci Englezi odrekli su je se, jer se ‘počela preseravati američkim naglaskom’ i time je (unatoč činjenici da je ime albuma na engleskom spelingu), izgubila veliki dio tržišta. No, ovo je album koji je vrijedan njenog imena i, osim nekoliko pretjeranih trenutaka i forsiranja bivših vremena, ima moć, dušu i kvalitetu.