I bendovi dođu do (krize) srednjih godina

Prošli album TBF-a “Pistaccio Metallic” iz 2011. godine predstavljao je njihov komercijalni vrhunac, no kako to već s komercijalnim vrhuncima biva, oni obično stižu kao zakašnjela primisao onih kreativnih, pa je na tom albumu bilo itekako vidljivo da su TBF prešli svoj artistički zenit.

Novi album TBF-a se zove “Danas, sutra” i ni na njemu nažalost nema mladenačke zanesenosti “Ping-ponga”, kreativne eksplozije “Maxon Universala“, kao ni urnebesne gorko-slatke duhovitosti najboljih trenutaka “Galerije Tutnplok“, no na svu sreću nema ni ničeg tako iritantnog poput “Veseljka”. Premda se ne može reći da su s novim albumom opet spektakularno okrenuli strelicu prema gore, barem su zaustavili silaznu putanju, te je “Danas, sutra” u najmanju ruku na razini svog prethodnika.Nije da novih pomaka i smjerova nema, oni su uvijek tu sa svakim novim albumom TBF-a. Ovdje se u prvom redu odnose na sviračko-aranžersko-skladateljski dio priče. Dok su nekad TBF bili Saša, Mladen, Luka i njihov prateći bend, na “Danas, sutra” su Nikša, Ognjen i Nikola praktički glavne zvijezde (premda i 3 MC-a daju svoj nemali doprinos skladanju i sviranju).

Naslovna pjesma koja otvara album jedna je od zvukom najžešćih u opusu TBF-a. Kroz riffove u stilu Rage Against the Machinea praćene podmuklim tutnjem ritam sekcije, Sašin tekst opisuje apokaliptičnu viziju društva u kojem već jesmo i u koje se pretvaramo.

“Sa mog prozora” ima puno lepršaviju melodiju. Sva tri MC-a imaju svoju strofu u kojoj opisuju po jednu sličicu iz svakodnevice koja se može vidjeti s jednog običnog gradskog (splitskog) prozora. Miješa se tu i dobro i loše i ružno i lipo, a pjesma je vjerojatno jedna od onih koje će s ovog albuma favorizirati radijski glazbeni urednici.

“Teta” i “Pismo” se bave uvijek plodnim temama uhljeba, borbi s birokratskim vjetrenjačama, odnosno pokornog jedenja govana u kapitalističkom svijetu. “Tremor” onda malo udara brigu na veselje, i to ni manje ni više nego u formi country-rocka.

Na albumu se nalazi i “Neću ti ništa” za koju je spot snimljen još prije godinu dana, a onda stvari skreću u zalizani disco funk sa “Stranci” i “El pas”. Prva se naravno bavi podvojenim osjećajima koje kod lokalaca izazivaju turizam i turisti, a druga je lascivno dvosmislena zafrkancija. Ujedno su to jedni od boljih trenutaka albuma.

Hipijevska “Krist” je u kontrastu s “Ima bit” koja je slijedi i koja vraća stvari na početak dok u zloslutnom stilu sličnom onome uvodne “Danas, sutra” opisuje naše vječne konflikte koji nas prate na ovom buretu baruta. Završna “Vatra” je čisti moderni rock, sva od riffova, refrena i sa završnim solom na električnoj gitari.

Gdje leže problemi albuma “Danas, sutra”? Slično kako i kod njegovog prethodnika opet je tu previše igranja na sigurno, opet previše (Mladenovog) pjevanja, previše očitog nastojanja da se svide što široj publici, dok Sašini tesktovi ne djeluju pretjerano inspirirano. Album izvlači sviračka zrelost i uvjerljivost koja će vjerojatno još više doći do izražaja na nastupima uživo.

Valja razumjeti TBF, više nisu mladići da naivno životare od danas do sutra, razne poslovne i privatne obveze su tu, publiku više ne mogu zaskočiti efektom svježine, a u Hrvatskoj neizvjesno žive i ljudi stabilnijih zanimanja od rap glazbenika. Uostalom, bendovi prolaze faze, uzlazne i silazne putanje, a u Hrvatskoj je premalo tako kvalitetnih bendova da bi TBF, koji su u jednom trenutku praktički bili zadnja slamka spasa u moru šunda i dosade, olako otpisali.

Kad ste glazbenik, srednje godine treba i zaslužiti. Stoga u čekanju neke nove mladosti radije uživajmo u najukusnijim trenutcima novog albuma, premda tih kolačića nema toliko kao prije i premda svi znamo da mogu bolje od ovoga.