Hurts – techno emo

Za one koje je mimoišao prvotni udar njihovih singlova s albuma “Happiness“, Hurtsi su britanski duo koji sebe doživljava smrtno ozbiljno, a ambicije su im veće od talenta.

Na svom drugom albumu “Exile” Hurtsi su odlučili igrati na teritoriju U2
i Depeche Mode, što je uvijek zahvalan stil za ovo podneblje, vječno
sklono mračnijem techno-popu. Instrumentarij je uglavnom synthesizerskog
porijekla, ritmovi su rasplesani, ono malo gitarističkih dionica je ‘na
rubu The Edgea’.

“Exile” je album za žensku stranu svake osobe kojoj je Radiohead predubok i previše nepristupačan. Ako npr. AC/DC evocira testosteron, adrenalin, snagu, Hurtsi igraju na refleksivnost, emocije, preispitivanje odnosa. Stilski, “Exile” ne sadrži ništa što već niste čuli na “Achtung, Baby” ili “Violatoru”, samo što nema dubinu dotičnih albuma, tek neke pjesme posjeduju natprosječnu melodijsku dovitljivost koju dobar electro-pop singl mora imati. Pjevač zavija poput Davea Gahana i Bona Voxa s prstohvatom Thoma Yorkea, a Elton John svira nešto klavirskih dionica na zaključnoj “Help”, inače solidnom križancu “Achtung, Baby” i stadionskih britpop refrena.“Mercy”, “Blind”, “Sandman”, “Cupid” i “The Road” meki su trbuh albuma, izazivaju više uzbuđenja iritiranjem nego inspiriranim dionicama te pretjeranim korištenjem promjena tempa, a i te promjene više su rezultat pravocrtnog razmišljanja nego slijeđenja vlastite inspiracije. “The Road” djeluje posebno patetično s navalom buke koja ostavlja dojam kako bend previše hoće, a premalo može.

S “Exileom” Hurtsi nisu izašli iz pozicije sastava koji daje dobre singlove, no sada se broj dobrih singlova penje za tri-četiri. “Exile” i “Miracle” solidne su pjesme koje će zadovoljiti simpatizere ovog dueta, a i “Help” bi se mogao dugotrajno zadržati u set-listi.

Kao album “Exile” je podbačaj, ali kao EP bi, uz neke izbačene pjesme, mogao biti sasvim dobar projekt.