Htio bih malo pa dajem premalo

Jurica Pađen jedan je od glazbenika koji su definitivno obilježili hrvatsku glazbenu scenu posljednjih sada već 35 godina. Pađen je u to vrijeme bio ili vođa ili dio vrlo važnih bendova (Parni valjak, Aerodrom, Grupa 220, Azra), ali vjerojatno i najbesramnijeg glazbenog kolektiva u nas, petorice zvane 4 asa.

Pomalo je nevjerojatno da Azra i Valjak imaju neke poveznice s 4 asa, ali to je tako. Pet momaka, Slavko Pintarić, Vlado Kalember, Rajko Dujmić, Alen Islamović i Jurica Pađen, okupili su se, nekoliko godina svirali prearanžirane (čitaj: zašećerene klavijaturama i omekšane) hitove svojih bendova i tako zarađivali dobre novce. Iako je to bila supergrupa koja je imala svoj temelj i legitimitet, koja je očigledno ciljala na najširu publiku, potpuno je jasno da su 4 asa nastala isključivo zbog novca.No, to je bilo pred desetak godina, a Pađen danas ima novi album Aerodroma. Album je vrlo lako slušljiv, a od prve do zadnje pjesme praktički ne postoji nijedna minuta glazbenog dijela koja bi čovjeka iziritirala kao što to itekako dobro znaju 4 asa.

Tih 50 minuta, a nije to baš najkraći album, prođe za tren. Mainstream pop-rock, bez naznake da bi ikoja pjesma mogla postati hit, jedno slušanje i… to je to. Nema više, čemu dalje? Album je gotov, vadimo ga iz linije, stavljamo po strani, pustit ćemo ga opet uskoro. Taj uskoro više nikad ne dođe, na album se zaboravlja. Bolna istina.

Jer u tih 50 minuta Pađen nije naporan. Niti je provokativan, ni hrabar, ni glasan, ni realan, ni socijalan, ni liberalan, nije ništa. Samo je još jedan u moru glazbenika koji tamburaju gitaristički pop, čije su pjesme ili podnošljive, ili solidne, ili dobre. Sve u sredini.

Ono što ovaj album izdvaja od ostalih jedna je negativna stvar – tekstovi. Tekstovi pjesama neki su od najlošijih koje je neki rocker napisao na ‘ovim prostorima’. Sve rima do rime koje čovjeku padnu na pamet još kad redak nije gotov. Sve zvuči kao da je Pađen rime pisao u zadnji čas, na brzinu ih dovršivši deset minuta prije nego su bile snimljene u studiju.

Vjerovali ili ne, jedan stih ide: “Umjesto nogomet gledamo Bibin svijet, Big Brother, kviz i Bibin svijet“. Pa ima i: “Ona je u stanju napraviti svašta, to je luda kuja koja ne oprašta“. Ili “Skakavaca oblak dig’o se u zrak, skrio sunce, svud je mrak, za klavirom časna svira blues – tonem u san” što se nastavlja u refren: “Sova je huknula, svijeća se ugasila, krmača dvoglavo je mladunče oprasila“. Nakon svega toga, čovjek zaista poželi da Pađen na sljedećem projektu nađe nekog tekstopisca jer instrumentalni dio kompromitiran je time kad Pađen pjeva da se čuvamo neke djevojke koja bi nam mogla odrezati muškost. Zvuči šekspirijanski, ali napisano je pađenovski: “Mogla bi te vezati, uzet nož pa ti ga odrezati“.

Album ima i nekoliko sasvim solidnih pjesama koje imaju potencijala postati dobri koncertni trenuci, poput “Ajmo ljudi” ili “Teška vibra“, s naglaskom na potonju koja ima i dobru solažu i podnošljiv tekst. Ali kad se na albumu nađu dvije dobre i desetak ispodprosječnih pjesama, čovjeku se jednostavno čini da se barem malo više truda moralo uložiti. Što reći na refren pjesme koji ide: “Dajem ti to što imam, al’ te više ne zanimam, ako tražiš nešto bolje, široko ti bilo polje“?

Jeste li čitali onu epizodu Alana Forda koja se zove “Htio bih mnogo, ali mogu malo”? Pađen nije takav, on ima slogan “Htio bih malo pa dajem premalo”!