Hrpa žena i ubojica na groblju od albuma

“Fasciniraju me ubojstva” prenijele su novine Caveove riječi tijekom 1995. U jesen iste godine, Cave je objavio neobičan duet s Kylie Minogue “Where The Wild Roses Grow“, koja je donijela Caveu hit karijere.

Bizarna pjesma o ubijanju lijepe tete kamenčinom u glavu srećom nije inspirirala previše hrvatskih manijaka da rade to isto (ne znaju svi engleski, jel’?), a vokalna blenda Kylie i Cavea bit će s velikim uspjehom restaurirana (pa i nadmašena) od strane Marka Lanegana i Isobel Campbell deset godina poslije.“Album smo snimali brzo, toliko brzo da čak nismo ni provjeravali što smo snimali” u dokumentarcu koji prati ovo remasterirano izdanje reći će gitarist Mick Harvey. “Murder Ballads” zvuči baš tako – izneređeno i često nedovoljno razrađeno. Za razliku od svog zvukovno bogatog starijeg brata “Let Love In“, “Murder Ballads” nemaju tu interpretatorsku snagu The Bad Seedsa kao benda, a povremeno je i Cave zakazivao s autorske strane, što mu se do tada rijetko događalo. Iako je album dobio pohvale publike i kritike, to nije ni blizu najboljeg Caveovog albuma. Ovaj konceptualni album o umorstvima donosi neke Caveove najljepše pjesme: već prije je spomenut duet s Kylie (oboje su i vokalno izvrsni), zatim “Stagger Lee“, duet s tadašnjom curom PJ Harvey na “Henry Lee“, s bivšom curom Anitom Lane koja plače na “Lovely Creatures“, a treba spomenuti i neke žešće promašaje (“The Curse of Millhaven“), i produljene stilske vježbe (“O’Malley’s Bar“, Caveov vjerojatni rekord što se tiče broja ubijenih u pjesmi) što sve skupa daje solidnu trojku. Kratkotrajna, no po svemu sudeći vrlo intenzivna veza s PJ Harvey inspirirat će Nicka za sljedeći album, rezigniran, miran, ali emotivno razdrman “Boatman’s Call”.

U devet od deset pjesama se ubijaju ljudi, a u zadnjoj, inače obradi Boba Dylana, Cave i drugovi lakonski, crnohumorno i ironično konstatiraju da smrt nije kraj. Konačna bilanca je 64 ubijena u 58 i pol minuta, preko šest po pjesmi, odnosno više od jedne osobe u minuti. Vizura cijelog albuma je psihopatska: dojam je da likove Caveovih pjesama ubijanje uzbuđuje, a Cave nije toliko uvjerljiv kao pjevač – za čovjeka koji je onako otpjevao “In The Ghetto”, ovakvo vokalno interpretiranje čisto je nabadanje na slijepo.

Od pratećeg trija sredinom osamdesetih The Bad Seedsi su sredinom devedesetih postali mini orkestar, no na ovom albumu The Bad Seedsi ne sviraju toliko koliko bazično prate Cavea u njegovim pjevačko-pjesničko-pripovjedačkim sferama.

U dokumentarcu o albumu koji se nalazi na ovom disku stari Caveovi suradnici Mick Harvey i Blixa Bargeld ovaj su album nazvali prekretničkim, jer se na njemu promijenila tehnika rada i funkcioniranja The Bad Seedsa. Ono što možemo čuti jest izostanak eksperimentalnih instrumentalnih tretmana, dominiraju zvuci klavijatura i taj će se zvuk zadržavati na ovom i nekoliko narednih ploča. I Harvey i Bargeld izrazili su nezadovoljstvo tom promjenom, te će uloga obojice u narednim albumima biti sve više marginalizirana, sve do konačnog odlaska i Blixe i Harveya, prvog 2003., a drugog 2009.

U Caveovom impresivnom kanonu “Murder Ballads” ostaje zapisan kao album s odličnim singlovima i nešto bizarnih (i negativnih) autorskih rekorda uz neuobičajeno diskretan prateći bend.