Justin Timberlake
20/20 The Experience
Datum izdanja: 22.03.2013.
Izdavač: RCA / Menart
Žanr: Pop, R&B
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Imena autora, produkcija ili zemlje porijekla umjetničkog djela često nas uvlače u predrasudne zamke.
Odvraćaju nas od onog što je uistinu bitno, a to je sam sadržaj. Justin Timberlake koji je kao dječak započeo karijeru zabavljača u Disney Clubu, a slavu stekao kako u boy bendu NSYNC, tako i vezom s Britney Spears, morao se vraški potruditi da zaradi kredibilitet ozbiljnog glazbenika. Njegova karizma, sugestivan falseto i urođena snalažljivost na pozornici dobila je najboljeg mogućeg suradnika u Timbalandu, jednom od komercijalno najuspješnijih, ali i najprogresivnijih hip-hop producenata današnjice.
Pjesma “Cry Me a River” koju je Justin otpjevao, a Timbaland producirao bio je ne samo svjetski megahit, već je promijenila tijek pop muzike. Gotički pop koji je govorio o kraju veze s Britney , ali i na indirektan način nagoviještao preobrazbu samog Justina iz dječaka u odraslog muškarca bio je vrhunac albuma ”Justified” iz 2002.godine. Ostatak albuma bio je solidan r&b, pop, dance-pop album, a najveći dio albuma producirali su Neptunes. Valja naglasiti kako su mu na albumu gostovali i gangsta reperi iz Virginije, Clips, što mu je otvorilo vrata prema novoj demografskoj skupini.
Ovogodišnji album Justina Timberlakea “20/20 The experience” trebao je biti ne samo njegov povratak muzici, već i Timbalandov. I on je uspio. Najiščekivanije glazbeno izdanje prve četvrtine 2013. pokazalo je kako Timbaland još ima asova u svom rukavu, a Justin je još hrabriji i sigurniji u sebe nego prije. Ovdje se ipak ne radi o antologijskim izdanjima poput Princeovih ili onih Michaela Jacksona s kojima se Justina ipak preoptimistično uspoređuje. Na albumu nema pjesama koje bi mogle konkurirati “Cry Me a River” ili “What Goes Around”, ali album kao cjelina djeluje kompaktnije i zaokruženije.
“20/20” otvara funk-soul slatkiš “Pusher Love Girl“. Retro zvuk sintisajzera, pljesak dlanovima karakterističan za Timbalandovu produkciju, trube i duboki basovi uz sigurnog Justina koji kormilari ovim soničnim valom kako u ovoj numeri, tako i na ostatku albuma igraju glavnu ulogu. Ovdje nalazimo na najzanimljiviji lirični dio albuma gdje pjevač nabraja opojna sredstva poput kokaina, marihuane i LSD-a, te ih uspoređuje sa svojom ljubavi prema djevojci. Ljubav je droga koja može biti opasna kao gore navedene, ali ipak Justin i ovaj put riskira, te pri tome uživa.
“Pusher Love Girl” završava outrom, koji se nakon završetka glavnog djela još proteže na nekoliko minuta. Takav je slučaj s većinom pjesama ovdje. U današnjoj pop muzici rijetko tko radi pjesme dulje od tri i pol minute, koliko je predviđen njihov termin na radijskim postajama. Ali, ovaj put eksperiment i odvažnost podijelili su publiku i kritiku.
Dok dio ne shvaća čemu ‘outrovi’ uopće služe osim nabijanju minutaže albuma, drugi pak tvrde su tih nekoliko minuta najbolji dijelovi albuma, gdje je Justin ostavljen na nemilost Timbalandovoj ‘mašineriji’ primoran da se samo svojim glasom i imaginacijom bori protiv nje. Nazovimo ga r&b freestyleom. Iako može ponekad zvučati zamorno, ovakav koncept je itekako zanimljiv.
Singl “Suit and Tie” vrlo je dobra neo-soul pjesma u kojoj gostuje reper Jay Z. No, on je najslabiji dio pjesme, slično kao u svom isforsiranom gostovanju na pop klasiku Rihanne “Umbrella”. Njegovo pojavljivanje nema nikakvu svrhu, ne uklapa se u temu pjesme, a rime koje izbacuje i energija izvedbe su za takvu hip-hop legendu najblaže rečeno ispodprosječne.
“Don’t Hold the Wall” zahvaljujući Timbalandovoj produkciji zvuči kao klupski hit s nekog susjednog planeta, “Strawberry Bubblegum” ipak je malo slabija pjesma koju spašava senzualni outro možda i najuspjeliji na albumu, “Tunnel Vision” zvučao bi kao Justin od prije desetak godina da nije Timbalandovih sintisajzera koji zvuče kao da su došli iz 2030.
“That Girl” je najkraća pjesma ovdje, a koristi se sampleom reggae velikana Kinga Sportya, pri čemu Justin zvuči kao Al Green, koliko je to moguće za bijelog dečka iz Memphisa. “Let the Groove Get In” koristi sample pjesme “Alhamdulillahi” iz Burkine Faso, te slavi život onako kako samo muzika tih prostora može. Uvodi nas u trans i ne pušta svih sedam minuta.
“Mirrors” je posljednji dio trilogije koja je započeta s “Cry Me a River”, a nastavljena s “What Goes Around”. Ona se ne doima revolucionarno ili svježe kao njene prethodnice, ali je možda najiskrenija i najemotivnija u tom društvu. Posljednje tri navedene pjesme vrhunci su albuma.
“20/20 The Experience” zatvara “Blue Ocean Floor“. Gotovo anemična u izvedbi, zvuči onako kako netko odrastao na Radioheadu zamišlja da bi r&b muzika trebala zvučati.
U produkciji na albumu osim Timbalanda sudjelovao je stalni suradnik Jerome “J-Roc” Harmon, a najveća zamjerka albumu su tekstovi gdje Justin nije puno napredovao od svojih početaka. Ovakav avanturistički zvuk traži vještije, prljavije metafore , te virtuoznije igre riječi od onih koje nalazimo ovdje.
Timberlake je ovim albumom pridonio revoluciji koja se događa posljednjih godina u r&b glazbi. Žanr kreativno zapeo posljednjih godina, uz povremene bljeskove Justina, Beyonce i Kelis, koji je jedino producent/pjevač The Dream konstantno držao na visokoj razini, u posljednje vrijeme doživljava pravu renesansu. Frank Ocean, Miguel, The Weeknd, Autre Ne Veut uz već spomenutog The Dreama, i sada Justina njeni nositelji.
No, Timberlake nije samo vrlo dobar r&b glazbenik, već se sa “20/20” potvrdio kao kralj pop scene 21.stoljeća. I to nije učinio na lakši način.