Hrabar pokušaj iz dvije krajnosti

Svojim prvim konkretno izdanim albumom slovenski Icarus Down predstavili su se u svom pravom i logičnom svjetlu.

Budući da se cijeli svijet sve više i više igra s muzičkim
filozofiranjem, snimaju se remixevi ultra-uspješnih albuma koji su
izašli pred nekoliko mjeseci, i susjedi su se odlučili za malo
diskografskog eksperimentiranja.

Osim što je svojevrsni dupli album ‘Digital / Analog‘ izašao samo na Internetu (i to besplatno!), radi se o uredno podijeljenim pjesmama na upravo ono što i naslovi kažu – digitalne i analogne. Jedino što nisam uspio saznati jesu li obje polovice složene od kombinacije novih stvari i starih demoa, ili je to slučaj samo s ‘analognom’ polovicom.

‘Digitalna’ polovica upućuje na digitalno moderno doba i onaj mehanizacijski pogled na muziku. Danas se u kućnoj radinosti boljeg kompjutera može napraviti čudo, pa su Icarus Down iskoristili sve digitalne remiksirajuće igrarije kojima bi mogli složiti hrpu buke obojane svakojakim sintisajzerima, instrumentima i vokalima, a sve skupa prekriveno hrpetinom efekata.

Atonalni trenuci prisutni su gotovo svugdje, pa “Answers” podsjeća na neki luđi projekt China Morena, a mirniji trenuci (“Jacobs Last Stand” i “The Revelation of Hidden and Dark“), iako lakši i tiši, ne vuku ni na kakvu komercijalniju stranu. Jako puno dobrih beatova i sampleova (“Madness State“) proletjelo je dijelom albuma koji će rijetko kome biti slušljiv.

Ona druga polovica, baš kao da su odlučili preskočiti onu sredinu po kojoj su prepoznatljivi, je, ne samo analogna u smislu način snimanja i korištenja instrumenata, nego čak i lišena ikakvih distorzija i žestine. Ne baš unplugged, ali akustično i nježnije, u svakom slučaju zvuči simpatično.

“Ricochet” je Incubus ovog podneblja, a ono što se kasnije primjećuje je puno glazbenih gostovanja. Glupog naziva “09.18.2035.16.35” i “Oris” ugostile su ugodan ženski vokalić, a green-peaceovsko ime “Beluga Deathtrap” klavir na tragu Coldplay i Radiohead.

Cijela priča je, za jedan ‘lokalni’ europski bend jako hrabra, a meni malčice i nelogična. U vrijeme kada na prste jedne ruke možemo izbrojiti vrijedne bendove s naših prostora, možda bi bilo svrsishodnije snimiti još jedan bombastičan ‘klasični’ album nego se igrati sa strpljenjem prosječnog slušatelja.