Hrabar iskorak na ratište

Duge četiri godine prošle su od kad je Jared Leto, lijepi glumac iz neke tamo tinejdžerske serije, sa svojim 30 Seconds To Mars izdao novi album, a od samih početaka ljudi se previše fokusiraju na činjenicu da mu je prva profesija bila gluma, a ne muzika. Trećim albumom “This Is War” postaje još jasnije da je Jared naučio lekciju i potkrijepio je masovnim marketingom, fan-friendly idejama i muzičkom evolucijom na koju ga, ruku na srce, nitko nije tjerao. Ispalo je… jako zanimljivo!

Fanovi su bili ljuti što su čak tri godine nakon izlaska ”A Beautiful Lie” još uvijek s tog albuma izvlačili ‘nove’ singlove, onda je uslijedila 30 milijuna dolara teška sudska tužba s izdavačem i nekako se činilo da bend titra kao svijeća na vjetru. Bez logičnih objašnjenja i upozorenja počela je jedna od zanimljivijih promotivnih kampanja.

Osim što je prvi singl i artistički spot za “King And Queens” pokazao jednu od najboljih pjesama koje su ikad snimili, u proces nastajanja albuma redovito su zvali fanove u Los Angeles na nešto što su nazivali The Summit. Tako su obožavatelji pratili proces, pa čak i dobili priliku sudjelovati u snimanju – većina pjesama za back-vokale ima zborno urlanje nekih 1000 cura i dečkiju koje su okupljali diljem svijeta.

Naposlijetku, prikupili su oko 2000 portreta fanova i koristili ih za random covere albuma (ispod kojih se, sva sreća, ipak nalazi i originalni cover s tigrom), i tako još više zapalili zainteresirane. Budući da je album već unaprijed nazivan iskorakom i koketiranjem s puno klavijatura, elektronike i eksperimentiranja, nije se znalo što očekivati. CD je ušao u player i krenulo je zanimljivo međusobno upoznavanje zvuka i ušiju. I nije trajalo kratko.

Prvo slušanje: “Džerede, što ti bješe?!?! Kakvo je to smeće od albuma?! Gdje je žestina?! Gdje su gitare?! Gdje su normalni instrumenti?! Normalni zvukovi?! Čemu takva producentska pretjerivanja?! Prevarili su nas! ‘Kings And Queens’ zbilja je jedina smislena pjesma…”

Drugih nekoliko slušanja: “Ok, Džerede, malo si nas nasamario. Ipak ima tu nekoliko pjesmica koje podsjećaju na prošle albume – ‘This Is War‘ i ‘Closer To The Edge’. Nije to sve skupa tako loše, ali sigurno je ovo njihov najlošiji album. I btw. nazvati pjesmu ‘Search & Destroy‘?! Kakva god bila (a nije loša) naziv previše podsjeća na Metallicinu himnu. No dobro… Idemo slušati dalje.”

Nakon petog slušanja: “Hm, ovo je jebeno zanimljiv album! Da, više nemaju onaj post-grunge i nu-metal pristup s prvog albuma, niti onu misaonost drugog, a bome nije niti nešto između, već pravi napredak. Hvala nebesima da sam na vrijeme otvorio mozak i to prihvatio.”

I tako, album je zbilja dobar, a ponajviše zanimljiv i raznolik. Spomenute stvari vrijedne su singlova, a samim time poslovni uspjeh albuma bit će zadovoljavajuć. A ostatak albuma, umjesto isto-žanrovskih ‘fillera’ ispunjen je njihovim novim idejama. Iako mi je nekad bilo čudno zapitati se “Pa što na ovoj elektronskoj stvari rade bubnjar i basist”, treba priznati da se ispod ispoliranosti i povremenog pretjerivanja s efektima razaznaje ideja koja vodi ovih sat vremena muzike.

Sva sreća, ono što je išlo u smjeru pretjerivanja kada je Kanye West izmesario pjesmu “Hurricane” ipak nije završilo na finalnoj verziji albuma, pa je pjesma balada s modernim prizvucima, ali puna melodija i dobrog pjevanja. Sličnim laganim i tihim putem je krenula i “Alibi” koja je iz njegovog šaputanja prerasla u širok ogroman refren i kroz 6 minuta se razvila u odličnu pjesmu. Nekad zbilja treba biti strpljiv s ovakvim ‘njonjavim’ stvarima, jer se nerijetko rasprsnu u ovako nešto.

Kraj albuma skroz je uletio u elektronske vode prožete beatovima na “Stranger in a Strange Land“, a zadnja “L490” (jedina koju nije napisao Jared, već drugi Leto – Shannon) je instrumentalno Oldfieldovsko igranje s gitarom.

Moderni rock, art-rock, synth-rock, prog-emo ili kako smo sve pokušavali opisati 30 Seconds To Mars ovim albumom napravio je velik korak. Korak koji povremenim preproduciranjem i efektima gubi onaj rockerski organski zvuk, a s druge strane pokazuje da se i u pofarbanu verziju žestoke muzike mogu ugraditi široki refreni, puno dinamičnosti, te da u isto vrijeme zna zvučati i šuplje i lijepo.

Nakon mase albuma s kojima sam bio strpljiv, a oni svejedno ne donesu ništa novog, ovo je napokon primjer gdje prvi dojam izaziva bijes koji traži od CD-a da vam promijeni mišljenje. I uspije u tome.