Hommage britanskom indie rocku ’80-ih

    1210

    Dum Dum Girls

    Too True

    Datum izdanja: 28.01.2014.

    Izdavač: Sub Pop Records

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Cult of Love
    2. Evil Blooms
    3. Rimbaud Eyes Play
    4. Are You Okay?
    5. Too True To Be Good
    6. In the Wake Of You
    7. Lost Boys & Girls Club Play
    8. Little Minx
    9. Under These Hands
    10. Trouble Is My Name

    Kako su posljednji albumi Warpainta i Dum Dum Girlsa objavljeni u približno isto vrijeme, logično je da se ti albumi u neku ruku uspoređuju, a laganu pobjedu odnosi treći album Dum Dum Girlsa imena “Too True“.

    Dok je u glazbi Warpainta sve usporeno i minimalizirano, slične melankolične teme se kroz glazbu Dum Dum Girlsa mnogo bolje osjete kroz nešto vedrije melodije koje slušatelju daju pristupačnost.

    Ono što je možda odigralo i dobar dio uloge pri stvaranju albuma bio je odabir producenta među kojima se našlo i ime frontmena The Raveonettesa Sune Rose Wagnera koji je glazbenu sliku Dum Dum Girlsa uobličio po svojem štihu, pa preslušavajući “Too True” imamo dojam da slučamo bend koji uvelike pokušava kopirati zvuk The Raveonettesa.Ipak, naravno da to nisu jedini utjecaji jer bi tad album proglasili čistim plagijatom, a “Too True” definitivno to ne zaslužuje. Na ovih deset pjesama se ponajprije osjeća duh (britanske) indie glazbe iz ’80-ih i bendova kao što su The Smiths, The Cure, Siouxsie And The Banshees ili Echo & the Bunnymen.Nekoliko uvodnih skladbi jasno dokazuju da se bend želi ugurati u revitalizaciju ’80-ih kroz šarm garažnog noise popa utkanih pomalo spectorovskom produkcijom, a za to stvarno nisu mogli naći bolje suradnike od Richarda Gottehrera & Sunea Rosea Wagnera. Iz tog dijela svakako ponajviše treba izdvojiti “Evil Blooms” kao jednu od najzanimljivijih numera albuma.

    Kako album odmiče, tako Dum Dum Girls sve sigurnije korača svojim zadanim gabaritima, pa ću se za kraj vratiti početku recenzije gdje se jasno vide razlike između Warpainta i Dum Dum Girlsa. Posljednja skladba albuma je najduža “Trouble Is My Name” (tekstualno je srodna radovima Warpainta) koja je vrlo minimalistički obojena, a opet je dovoljno prošarana da melankoliju digne na neku višu instancu kojom rasveseli slušatelja. Kod Warpainta minimalizam i melankolija je u prvom planu.

    Iznenađujuće je da na albumu najbolje leže laganice, pa tako uz već spomenute brojeve, “Are You Okay?” se doima kao tris pjesama koje ćemo zapamtiti, dok se ostatak ipak malo previše valja u jednom pravcu koji tek neznatno odskače jedan od drugog. Možda sam u krivu, ali ovim albumom Dum Dum Girls neće napraviti željeni skok iako im je “Too True” najbolji album u karijeri do sada.

    Muziku podržava