Hojsak & Novosel: Što pokloniti Gibonniju za 50. rođendan?

“”Hodaj”, “Žeđam” i “Nisi više moja bol” izvedene su na maloj sceni u akustičnom aranžmanu koji je izazivao zazubice, barem kod potpisnika ovih redova. Bio je to dream team glazbenika u kojem su se nalazili daroviti tamburaš Filip Novosel, kontrabasist Tihomir Hojsak, gitarist Nikša Bratoš, violinist Marko Ramljak i Matija Dedić (kojem ne moramo spominjati instrument). Bilo bi više nego zanimljivo čuti Stipišićeve najbolje pjesme (dakle, ne nužno najveće hitove) baš u takvom, akustičnom aranžmanu.”, pisao sam tako u listopadu prošle godine, opčinjen Gibonnijevim koncertom u Areni.

Želju su mi brzo i efikasno ispunili kontrabasist Tihomir Hojsak i jazz-tamburaš Filip Novosel, uz malu pomoć njihovih gostiju. Album zvuči, čini mi se, ipak malo drugačije od onog kako je zvučalo u Areni, no još uvijek moćno i autentično – daleko iznad onog nivoa “zgodno za poslušati malo drugačijeg Gibonnija”.

To su doduše i dalje Gibonnijeve pjesme koje su dobile tumačenje ravno iz srca Hojsaka i Novosela. “Perle” je pristupačan album koji funkcionira i kao poklon Gibonniju za 50. rođendan i kao jak argument Gibonnijevim fanovima kad žele objasniti koliko muzike ima u tom čovjeku i tim pjesmama. U konačnici, nije teško zamisliti da Gibine kompozicije žive neki svoj život i u ovim aranžmanima.

S druge strane, kapu treba skinuti Novoselu, Hojsaku i prijateljima. Treba znati i moći kompoziciju kao što je “Žeđam” oguliti od sveg prepoznatljivog i nanovo je izvesti u konfiguraciji violončelo, kontrabas i tambura te zadržati onaj patos i senzibilitet originala. Drugi tihi udar sličnog učinka su postigli u pjesmi “Kad sam nasamo s njom” – slušatelj može steći dojam da riječi za ovu kompoziciju ne postoje, jer je sve rečeno kroz muziku i to baš ono što je Gibonni htio reći tim tekstom. Iako je i pokojni Oliver dao sjajno čitanje ove pjesme, ovo stoji rame uz rame s njegovom izvedbom.

Kao gost se pojavljuje i autor/kompozitor/slavljenik i to u pjesmama “Hodaj” i “Posoljeni zrak i razlivena tinta” i u obje pjesme se složio poput puzzli s tamburašem i kontrabasistom. U “Posoljenom zraku” se još ukazuje i Damir Urban i, zvučat će suludo, prevodi pjesmu u punkerski kontekst – uvijek sam doživljavao tu pjesmu, vjerojatno zbog jedva kontrolirajućeg bijesa prikrivenim punkom, kao i “Miss Croatie”, “Onako, od oka” ili “Tebe nisam bio vrijedan”.

Tužna harmonika Elvisa Stanića je također dojmljiva, no efekt iznenađenja izostaje jer je slična rješenja upotrebljavao na zajedničkom albumu Olivera i Gibonnija “Familija“. Zaključna “U ljubav vjere nemam” je, iako zanimljiva, pomalo ziheraški izbor: u libru autora ovih redaka “U ljubav vjere nemam” nije među najboljim Gibonnijevim pjesamama, iako je ovdje aranžerski interesantno zamišljena, s Hojsakom i kontrabasom u prvom planu, i Novoselom koji izvodi onaj poznati rif.

“Perle” nisu samo pozdrav Gibonniju, već i demonstracija što se sve može činiti svirajući žičane instrumente. U četrdesetak minuta dobili smo čitavu paletu različitih sviračkih vještina vrhunskih intrumentalista, različite senzibilitete koji lijepo surađuju i koegzistiraju. Rječnikom moderne politike bumo rekli – zajedništvo.