Hitovi koji to baš i nisu

“Gdje li su ih samo skupili, i koji su to uopće ?” bila mi je prva pomisao dok sam u ruci držao kompilaciju ‘najvećih hitova’ grupe Kajagoogoo, prije nego sam pročitao naslove.

Ok, i Limahla iz solo-karijere, no to ne mijenja puno na ključnoj
stvari. A ta je da Kajagoogoo, uz dužno poštovanje prema “Too Shy” i
njegovom Top 1 na UK Singles Chartu i Top 5 na US Billboard Hot 100, u
svojoj karijeri nije napravio pravi, veliki, nezaboravni hit i da nikada
nije bio veliki bend.

Barem ne velik poput svojih kolega, ‘romantičara novog doba’, Duran Duran, Spandau Ballet, Human League, Culture Club i još nekih čije bi uspješnice, pogotovo one prvo dvoje spomenutih, bio veliki problem nabrojiti, a kamoli popamtiti. Čak i pod uvjetom da u kategoriju hitova ulaze i slabašni, djetinjasti naslovići poput “Ooh To Be Ah”, “Big Apple” ili Limahlova ‘nikad okončana priča’.

Mislim da se tu, u biti, i završava popis pjesama ovog benda, nastalog kao instrumentalni kvartet 1979. godine u britanskom Leighton Buzzardu, Bedfordshire, pod imenom Art Nouveau, uz čija se imena, barem za mnoge koji nisu ‘zaljubljeni’ u sve što je radio, može, više-manje, prikrpati riječ ‘hit’.

Mada, period oko i poslije pjesme “Too Shy” i albuma “White Feathers”, dakle prva polovica (i malo više) 1983. godine, može se smatrati uspješnim, baš ‘hitoidnim’, u kojem su uspjeli parirati konkurenciji. Istina, ne i u potpunosti i ne u kontinuitetu, jer za tako nešto je bilo potrebno imati više od jedne cijele, dvije polupjesme (“Ooh To Be Ah“, “Hang On Now“) i jednog albuma. Što su drugi imali, a Kajagoogoo očito – nije.

To je i period u kojem su ostali bez frontmena Limahla koji je stigao 1981., kada je bend promijenio ime, i stalno bio u sukobu s ostatkom ekipe koja ga je, pak, krivila da želi nametnuti svoj stil, da loše pjeva, unosi lošu vibru i još štošta drugo.

Činjenica je da Limahl i nije neki poseban pjevač, da je mnoge iritirao njegov ‘baby’ glasić i stasić (zbog toga, a i slabašnih, mlitavih koncepcija pjesama neki su ih zvali ‘GaGaGooGoo’), no isto je tako činjenica da nakon njegovog odlaska Kajagoogoo nije snimio niti pjesmu, a kamoli album koji bi bio makar i blizu već imenovanima.

Bez obzira što je basist Nick Beggs nesumnjivo bolji vokalist i što je imao najveću ulogu u komponiranju pjesama, odlazak Limahla, zaštitnog znaka, značio je i kraj Kajagoogooa. Bez obzira na pokušaje zvane “Islands” (1984.), objavljenog u SAD-u pod nazivom “Extra Play” i imenom benda Kaja, koje je kasnije preraslo u internacionalno, i “Crazy Peoples Right To Speak” (1985.).

Ta su dva albuma donijela tek jednu ozbiljnijeg spomena vrijednu pjesmu (“Big Apple“) pa je raspad, koji se dogodio 1986. godine, bio i više nego logičan. Ponovno se okupljanje dogodilo 2003., a odluka o definitivnom povratku na scenu početkom 2008., kada su se svi lijepo pomirili, zaboravili četvrtstoljetne razmirice i skupa s Limahlom krenuli dalje.
Čak i snimili album “Gone To The Moon”, no kako nisu iskoristili prigodu kada je bilo idealno vrijeme, teško je očekivati da bi to mogli sada. Jedino ako se udruže sa Zemeckisom, pa se s Docom Emettom i Martyem provozaju vremenskim autom (ili vlakom).

Šalu na stranu, zbog evidentnog pomanjkanja pravih pjesama nema logike objaviti ‘greatest hits’ uopće, a kamoli ne sa sedamnaest pjesama. Ima je ako se želi, bolje reći pokuša, vratiti djelić slave, zaraditi koji novčić, ili, nekako najlogičnije, uz njega lakše krenuti iznova. Ako je to uopće moguće, jer je sveopće mišljenje da je vrijeme ovog benda, a i ‘sustava’ u kojem je on funkcionirao, odavno prošlo. A povijest se vraća samo u filmovima.

Bolji dio sadržaja svakako je DVD koji nudi presjek karijere benda i Limahla kroz videospotove i playback nastup, u sedamdesetima najvažnijeg, a tada, pred naletom MTV-a, izdisajućeg TV-showa Top Of The Pops. Ako ništa drugo, oni nude podsjećanje na jedno zlatno razdoblje muzike u kojem su dominirale natapirane, šarene ‘fudbalerke’.

Kroz vizualne sadržaje u kojima se više percipirala radost i ljepota, a daleko manje, skoro ne uopće, arogancija, nekultura, nekontroliranost i propagiralo nasilje i divljaštvo, kao što je to uglavnom slučaj u današnjim.