Histerije niti u primislima

    1451

    Def Leppard

    VIVA! Hysteria

    dvd Live

    Datum izdanja: 22.10.2013.

    Izdavač: Frontiers Records

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Women (“Hysteria”, 1987.)
    2. Rocket (“Hysteria”, 1987.)
    3. Animal (“Hysteria”, 1987.)
    4. Love Bites (“Hysteria”, 1987.)
    5. Pour Some Sugar On Me (“Hysteria”, 1987.)
    6. Armageddon It (“Hysteria”, 1987.)
    7. Gods Of War (“Hysteria”, 1987.)
    8. Don’t Shoot Shotgun (“Hysteria”, 1987.)
    9. Run Riot (“Hysteria”, 1987.)
    10. Hysteria (“Hysteria”, 1987.)
    11. Excitable (“Hysteria”, 1987.)
    12. Love and Affection (“Hysteria”, 1987.)
    13. Rock of Ages (“Pyromania”, 1983.)
    14. Photograph (“Pyromania”, 1983.)
    15. Good Morning Freedom (“Hello America” B-side, 1980.)
    16. Wasted (“On Through The Night”, 1980.)
    17. Stagefright (“Pyromania”, 1983.)
    18. Mirror, Mirror (Look Into My Eyes) (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    19. Action (“Retro Active”, 1993.)
    20. Rock Brigade (“On Through The Night”, 1980.)
    21. Undefeated (“Mirror Ball”, 2011)
    22. Promises (“Euphoria”, 1999.)
    23. On Through The Night (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    24. Slang (“Slang”, 1996.)
    25. Let It Go (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    26. Another Hit and Run (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    27. High ‘n’ Dry (Saturday Night) (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    28. Bringin’ On the Heartbreak (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    29. Switch 625 (“High ‘n’ Dry”, 1981.)
    1. Women
    2. Rocket
    3. Animal
    4. Love Bites
    5. Pour Some Sugar On Me
    6. Armageddon It
    7. Gods Of War
    8. Don’t Shoot Shotgun
    9. Run Riot
    10. Hysteria
    11. Excitable
    12. Love And Affection
    13. Rock Of Ages
    14. Photograph
    1. Good Morning Freedom
    2. Wasted
    3. Stagefright
    4. Mirror Mirror (Look Into My Eyes)
    5. Action Not Words
    6. Rock Brigade
    7. Undefeated
    8. Promises
    9. On Through The Night
    10. Slang
    11. Let It Go
    12. Another Hit And Run
    13. High ‘N’ Dry (Saturday Night)
    14. Bringin’ On The Heartbreak
    15. Switch 625

    U današnje je vrijeme čest slučaj da bendovi proslavljaju kojekakve obljetnice izlazaka svojih najboljih ili najvrijednijih albuma i odluče ih na koncertima/turnejama odsvirati u cijelosti. Tome nisu odoljeli niti pioniri heavy metala, sastav Def Leppard iz mitskog engleskog Sheffielda.

    I dok bi im većina metalaca, ako ne i svi, preporučila neki od prva tri, njihov izbor pao je, logički, na četvrti, najuspješniji im album “Hysteria“, prodan u više od 20 milijuna kopija diljem svijeta. Od čega u 12 milijuna samo u SAD-u, na čiju se publiku i najviše ‘pucalo’. Kao dugogodišnjem, vjerujem dobrom poznavatelju ovog benda, niti tada, a još manje danas, nije mi jasno što su to ljudi vidjeli i čuli na tom albumu, i kako su se (i kome) ovakve pjesme uopće mogli prodati pod dobre. To je toliko loše, neinventivno, prozirno, jeftino i primitivno da boli glava. U biti, valjda su se zato mnogima i dopale. Očito, ono što je priprosto, jednostavno i ravnolinijski, najlakše je shvatiti i prihvatiti.

    No, vratimo se malo u povijest i proanalizirajmo okolnosti nastanka ovog albuma, kako bi imali potpuniji dojam o live izdanju “VIVA! Hysteria”, koje mu se naklonilo 25 i pol godina nakon izlaska. “Hysteria” je objavljena 3.8.1987., nakon što se na njoj, iz raznoraznih razloga, radilo oko tri godine. Album je imao nezahvalnu zadaću da nadmaši “Pyromania”, izdanje iz 1983., koje je ušlo na 2. mjesto Billboard i 18. UK Albums Chartsa, no to nije bio glavni razlog što je sve to trajalo tako dugo. Album se trebao zvati “Animal Instinct”, a producent je trebao biti Robert John ‘Mutt’ Lange, no on je zbog preangažiranosti i premorenosti odustao, pa je angažiran Jim Steinman, koji je surađivao s Meat Loaf. No Jimova ideja o sirovoj, rock’n’roll produkciji nije naišla na razumijevanje benda, koji je želio više modernu pop produkciju, okrenutu, prije svega, ka američkom tržištu. Okolnost koja je bitno utjecala na kašnjenje bila je teška prometna nesreća bubnjara Ricka Allena, koji se na Staru godinu 1984. ‘skršio’ sa svojom Corvettom, i izgubio cijelu lijevu ruku, sve do ramena.

    No bend se nije odrekao prijatelja i nastavio je svirati s posebno prilagođenim bubnjevima, a ideja da se album zove “Hysteria” je baš Rickova i referira se na njegovo stradavanje, odnosno veliki interes svjetske javnosti za taj događaj. Nakon toga, prometnu je doživio i Lange, koji se u međuvremenu predomislio i vratio u ulogu producenta, Joe Elliott je obolio, pa se tako sve skupa još otegnulo. Osim mlačne produkcije, Lange je imao ideju da novi album bude promoviran kroz objavljivanje gomile singlova, kako bi ga se dodatno popularizirao. Naravno da su pjesme morale biti poprilično proste i poligavljene i kao takve bile težak udarac fanovima ranijih albuma, koji su očekivali nastavak koncepcije “Pyromania” albuma. No pop-rock formula pokazala komercijalno dobitnom, a iznenađenje je bilo da je “Hysteria” u početku bila puno uspješnija u Engleskoj, gdje je odmah ‘uletio’ na prvo mjesto ljestvice. Dok mu je to u SAD-u, za kojeg je u najvećem dijelu prilagođavan, uspjelo tek nakon trećeg singla “Pour Some Sugar On Me”, skoro godinu dana nakon izlaska.

    Muziku podržava

    I tako, zahvaljujući albumu “Hysteria”, u čijem se omotu ispričalo fanovima na tako dugom čekanju, ujedno i posljednjem sa Steveom Clarkom, koji je umro 1991. od predoziranja, Def Leppard je postao jedan od najdražih britanskih bendova na američkom tlu. Na tom, a i na kasnijim albumima, sound je prilagođen, prije svega, američkom uhu, kombinirajući glam, sweet i hair metal s hard rockom, rockom i popom, malo čak i s grungeom, te se s godinama prometnuo u svjetsku elitu, koja broji više od sto milijuna prodanih nosača zvuka. Bez obzira na sve, to je ipak podatak za puni respekt i naklon do ispod poda.

    Samim tim jer novi Def Leppardov zvuk nisu ‘popušili’ samo Ameri. Jesu ga najviše, ali nisu ga jedini. Prošlo je puno godina, bend je snimao sve lošije albume, neke na rubu katastrofičnosti, no najvećim je dijelom zadržavao popularnost. Pogotovo u SAD-u. Nedavno je došlo je i do ne baš ugodnog razlaza s dugogodišnjim izdavačem Mercury Records, no niti to ga nije pokolebalo, pa je svoje mjesto našao u talijanskom Frontiers Recordsu, koji sve više postaje ono što je do neku godinu bio SPV – utočište više i manje isluženih bendova. Među kojima, istina, ima i nekolicina koji još uvijek imaju što za reći.

    A među njih teško da spada Def Leppard. Ako ih netko, kojim slučajem nije gledao 25 godina, a još uvijek misli da su dobar bend, bolje za njega da to više niti ne napravi. Da si ne pokvari lijepe uspomene. Naime, ono što su 29. i 30.3.2013. pokazali na koncertu u St. Joint dvorani u Las Vegasu, na momente je više nalikovao jeftinim televizijskim showovima, nego nastupu jednog ozbiljnog rock benda.

    Fokus je na gomili blještavila, laserskih konfiguracija, velikog video zida iza bubnjara, na kojem se vrte kojekakvi kadrovi iz prošlosti i sadašnjosti, produženi stage među publiku, valjda da bude intimnije, pa dva video platna sa strane da ubilježe sve važne detalje s koncerta. Sve to skupa skoro da nalikuje na luna park, a na momente se čini kao da je i sama svirka u drugom planu. Čak je i publika u većem dijelu 70-ak minuta dugog koncerta, u kojeg je uvod oko šest minuta povijesnih kadrova, poprilično rezervirana. Onako u kazališnoj atmosferi, sukladno formi dvorane, koja ima nekoliko razina galerija na tri strane. Jedino se nekoliko dama u srednjim godinama, u osamdesetima mladih curetaka opčinjenih ovim Englezima, cijelo vrijeme dobro zabavljalo, pa ih je kamera ‘pohvatala’ dosta puta tijekom koncerta.

    Na stranu to što su samo odlične Phil Collenove gitarske solodionice jedina ozbiljna ostavština razbaštinjenog metala, problem je što je sam nastup dosta ujednačen, bez posebnih ‘highlight’ momenata, jednoličan, monoton, poprilično beskrvan i čovjek uz njega gotovo da može bez većih problema zaspati. Doslovce. Uobičajenu pripadnost ‘kruni’, članovi benda pokazuju bas gitarama (Rick Savage) i gaćama (Rick Allen) u bojama i formi britanske zastave, te zastavom koja visi s (jedne od) gitare (Phil Collen), a jedino nedostaje je majica na Joeu Elliottu. Što je čudno, jer je taj modni detalj bio nešto najvažnije iz sastava njegovog outfita u prošlosti.

    Uz pokoji žešći i tvrđi riff Viviana Cambella, koji na momente razbudi publiku na koncertu, a i konzumenta ovog DVD, te solidno pjevanje i dobro komunikaciju za jednog lika koji je ozbiljno zagazio u pedesete, najveći dio koncerta protječe u nekoj čudnoj atmosferi bez previše ‘vatre’. S pjesmama za koje je gotovo nemoguće steći dojam da su se našle na albumu prodanom u svim tim silnim milijunima kopija. Ajde, nekakav hitoidniji naboj i ozbiljniji, bolji dio koncerta je njegov središnji dio, uz “Love Bites“, “Pour Some Sugar On Me” i “Armageddon It“, a u kadru s video zida, na kojem Steve Clark svira “Gods Of War”, svojevrsnoj mu posveti, može se nakratko čuti kakav je Def Leppard bio bend.

    U biti, najbolji dio ‘regularnog’ dijela DVD-a je nakon što je odsvirana cijela “Hysteria”, bis s pjesmama “Rock Of Ages” i “Photograph“, iz kojih je razvidno, a pogotovo iz reakcija publike, da bi bilo puno bolji izbor da su u cijelosti svirali album “Pyromania”.

    Kod DVD izdanja najčešće se događa da je bonus materijal tu onako, usputno, reda radi, no ovdje to uopće nije tako. Ni blizu. Izuzmemo li kratak akustični set i fotografski album naziva “Photo Montage”. Naime, u bonus materijal uvrštena su dva polusatna nastupa sastava Ded Flatbird, koji je bio predgrupa Def Leppardu na obje večeri. A Ded Flatbird je u biti Def Leppardov alter-ego, pod pseudonimima Booty Ruben (vokal), Chingy Chapman i Linkin Twain (gitare), Fleetwood Back (bas), te Camp Out (bubnjevi). To su bila dva odlična, punokrvna, kompetentna, nabijena, energična hard rockerska nastupa, na kojima je, uz neke B strane (“Good Morning Freedom”), Ded Flatbird odsvirao najviše pjesama s drugog albuma “High’n’Dry”, te ponešto s debija “On Through The Night”, pa “Pyromania”, “Retro Active”, “Slang” i “Mirror Ball”.

    Vrlo kvalitetni nastupi, koji su ukrali show glavnom, a nakon kojih je obznanjeno da se Ded Flatbird raspada. Na DVD-u su odvojeni, pod “Ded Flatbird 1 i 2”, a na drugom CD-u audio izdanja koncert prve večeri, 29.3., je do 8. tracka, a druge od 9., pa do kraja. Prvi CD, naravno, sadrži koncert na kojem dominiraju pjesme s albuma “Hysteria”, baš kao i glavni sadržaj DVD-a.

    “VIVA Hysteria” dokaz je da ono što je dobro zamišljeno u konačnici i ne mora ispasti dobro, gledamo li ga, ili bar pokušavamo, s nekog strateškog, realnog okvira. Dakako, fanovima koji su imali privilegiju da budu tamo, to je iskustvo koje sigurno ne bi mijenjali za (skoro) ništa na svijetu, no oni koji nisu bili, baš i nemaju za čime žaliti.

    Žaliti možda mogu heavy metalci, i to iz razloga jer se i nakon ovoga s pravom mogu zapitati: “Je li moguće da je Def Leppard nekada bio važan i utjecajan metal bend?“. A odgovor je: “Bome jeste, i to kakav“. Zato, svi koji u Def Leppardu traže heavy korijene trebali bi se više pozabaviti s prva tri albuma, a ovako nešto jednostavno zaboraviti, čak bolje preskočiti. A oni kojima se dopada njegova, izraženija i dugotrajnija, mainstream strana, albumi od “Hysterie”, pa sve do aktualnog, presmiješnog “Songs From The Sparkle Lounge” (2008.), djela su koja bi ih trebala zanimati. Tu ne mogu puno promašiti, ‘zagrizu’ li u bilo koje od njih.

    Muziku podržava