Histerična banda

Neobično je kako je mali broj domaće publike, da izbjegnem termin ‘populacije’, čuo za talijanski alternativni (ali ne u mainstream smislu alternative) bend Jacinto Canek, a i oni koji znaju za njih imaju ih negdje na marginama sjećanja vezanih uz Kultur Shock. No, bend je napokon izbjegao iz logora demo svijeta i izašao s divlje šarolikim prvijencem “Banditi“.

Jacinto Canek, moramo sada malo u genealogiju i dragu nam povijest, majanski je revolucionar koji se borio protiv radikalno-ugnjetavačkih španjolskih konkivstadora i misionara u 18. stoljeću na području kraljevine Itze.

Iako je pohađao kolonijalne studije, nemirni punkerski duh tog domoroca razbio je pokoju španjolsku glavu zbog čega su ga okrunili za kralja punka iliti pobunjenika. Naposljetku je uhvaćen, osakaćen i zapaljen.

Talijanska verzija Jacinta Caneka prvijenac otvara s “Volemo la Tetoja” s didjeridoom, popraćen glasom žene u strastvenom vođenju ljubavi. Već u ovome intru određuje se žestoki karakter albuma prožetog folk-metalom, ali nerijetko dubom i orijentalnim zvucima koji lagano, ali ne i sporo najavljuju odličnu naslovnu “Banditi” u kojoj Mirkov stabilni bariton prelazi u dobri stari growl suprotstavljen električnoj gitari apokaliptičnoga prizvuka.

Genijalni crescendo u dinamičnome refrenu krajnje je suprotstavljen mezzosopranu Francesce Longhin. Sljedeća, treća po redu, “Tre” jedan je od bisera ovog albuma koja svojevrsno parodira talijanske dječje pjesme u animiranim filmovima jutarnjeg programa, a ipak svojom ekstremnošću i vidnom prenaglašenošću može poslužiti kao soundtrack u nekoj dugometražnoj crtanoj varijanti “Terminatora”.

“Divise” je jedna od osobno mi najneobičnijih kombinacija ska, duba i metala koja doista funkcionira. “I ragazzi della via Glu Glu” uz “Tre” je definitivno jedna od najistaknutijih pjesama nastala pod primjetnim utjecajem pandana im iz Kultur Shocka u poprilično jasnoj i ‘čistoj’ hardcore varijanti punk-rocka, predvidivoga, a opet zaraznoga ritma i metra što svakako pridonosi njenoj melodičnosti, koliko god da se radilo o jednoj žestokoj pjesmi.

“Sabbie Mobili” epskog je karaktera i u sebi inkorporira magične domorodačke zvukove digeridooa s tipičnim orijentalnim napjevom i recitalom Francesce u srazu udaraljki i bubnjeva. Sintetičke distorzije glasa uljez su koji još više naglašava nelogičnost repeticije monotone teme i naposljetku ubacivanja u grad finale Mirkova glasa koji ulijeće kao šaka u oko.

No, eksperimentiranje nije ograničeno na južnu nepoznatu zemlju, već se poskakuje na vilenjačke proplanke ‘zelenoga dijamanta’ u “Gallegio Leggero” u kojoj Mirko dječački revoltirano ‘pluta’ zelenim prostranstvima Irske gdje se susreće s morem gajdi koje ga ne uspijevaju pomiriti s vilom Francescom, već izazivaju tenorski povik i bijeg.

Naposljetku, “Serpente Nero” osvježavajući je završetak jednoga ciklusa u vidu dueta popraćenog elektronskim dionicama i gajdama koje u vokalnim dionicama zamjenjuju udarci bubnja. Naprosto je nemoguće u mislima konkretizirati i artikulirati zvuk koji bi spojio navedeni instrumentarij s omiljenim im didjeridoom, no ponovno uspijeva, te odlično ukomponirano dvoglasje postaje pak instrument instrumentima u prvome planu.

Jacinto Canek su prvijencom reinventirali i osvježili sada već etablirani zvuk Kultur Shocka čije se primjese i konture daju naslutiti, ali ipak ne do razine kopiranja već idejnoga začetka i zatim kvalitetne nadogradnje naoko i ‘nauho’ nespojivim svjetskim tradicionalnim spektrom instrumenata krajnje različitog karaktera, a ujedno i forme u atipičnoj talijanskoj varijanti.

Kao i pravi Jacinto, Talijani su se pobunili protiv dominacije i zasigurno poveli novu regionalnu glazbenu revoluciju.