Hippy brit rock

Nakon devetminutnog samplera kojeg su objesili na svojim stranicama krajem svibnja, dobio se dojam male izgubljenosti sa zvukom na novom albumu benda The Fratellis, kao da su sve odlične ideje potrošili na prvijencu koji je obilovao hitovima.

Neke njihove pjesme su čak zapazile i naše reklamne agencije pa je velik broj pjesama s “Costello Musica” korišten u razne promotivne svrhe.

Danas, otprilike godinu i pol nakon spomenutog albuma, novi “Here We Stand” odiše jednim tributeom britanskoj glazbenoj sceni zadnjih 50-ak godina, s time da su se najviše približili zvuku Supergrassa, ali i ranijih bendova od The Rolling Stonesa do Oasisa. U odnosu na prvijenac, kao da su se spustili u brzinu niže, pa pjesme manje odišu punk ritmom, više su klasičarsko rockerske.

Osim spomenutog Supergrassa, mogu se povući paralele s još mnogim brit pop bendovima, samo što ipak The Fratellis imaju nešto žešći zvuk. Refreni su i dalje u maniri pravih Britanaca, vrlo bogati, šaroliki i pjevni, tako da većina pjesama ima dozu radiofoničnosti i himničnosti što je idealno za zaposleno festivalsko ljeto.

Moram napomenuti da su The Fratellis momci iz Glasgowa koji su se oformili tek prije tri godine. Svega ih je tri u bendu, onako pravo rockerski, bez pretjeranog filozofiranja, glas i gitara (Jon Fratelli), bas (Barry Fratelli) i bubanj (Mince Fratelli), a povremno rade buku kao da ih ima najmanje petero.

Galopirajući uvod albuma nam predstavlja pjesmu “My Friend John” koja ima pomalo Museovske riffove uz gromoglasan refren, a slijedi ju klavirski vođena “A Heady Tale“, koja u svojim mirnijim dijelovima malo podsjeća na Beautiful South makar je i ona vrlo bučna s jednim boogie ritmom tijekom cijele pjesme.

“Shameless” je prljavi garažni rock, “Look Out Sunshine!” nešto laganija u stilu Oasisa, “Stragglers Moon” ima podosta psihodeličnih elemenata, a središnji dio zatvara najavni singl albuma “Mistress Mabel” koja bi se mogla nazvati kao svojevrsni nastavak na “Henriettu” zbog svojih stihova.

“Jesus Stole My Baby” još je jedan nešto smireniji trenutak uz glasne gitare, “Baby Doll” bi mogla postati novi hit singl poput “Whistle for the Choir” zbog svoje ljepuškaste melodije i ljubavnog karaktera, “Tell Me a Lie” zvuči kao da je na njoj gostovao Jack White s njegovim (u posljednje vrijeme) prepoznatljivim Led Zeppelin riffovima, “Acid Jazz Singer” je još jedna posveta brit popu ’90-ih, dok “Lupe Brown” svoje utjecaje pronalazi 40-ak godina unatrag, a sve završi klavirskom laganicom “Milk & Money“.

Na prvo slušanje, “Here We Stand” ne zvuči previše svježe niti inovativno, ali svakim daljnim preslušavanjem, automatski se počinju pjevati pjesme. OK, nije to u onolikoj mjeri kao s “Costello Music“, ali i dalje imaju taj neviđen osjećaj za melodiju koji nosi pjesme uz vrlo zarazne refrene.

Možda sam i ja malo previše očekivao od njih jer su me toliko oduševili s prvijencem, ali moram priznati da me nisu niti razočarali. U jednu ruku ostali su svoji, šarmantni, neobuzdani i zabavni, kao da su zalutali na ‘svjetla pozornice’, pa uživaju u svakom trenutku dok su refrektori upereni u njih. Takav pozitivan pogled prema glazbi se rijetko viđa pa su zbog toga The Fratellis još više simpatični.

U britanskoj ‘copy/paste’ fazi indie rocka, The Fratellis su se pokazali kao zabavljači koji se ne libe upotrijebiti ‘potrošene’ riffove te ih zapakirati u dobar ‘feel good’ rock. Oni su pozitivci kakve se rijetko viđa, zmazani, masne kose, blesavi… Je l’ može bit bolje!?