Edward Sharpe and Magnetic Zeros
Up from Below
Datum izdanja: 01.01.1970.
Izdavač: Community Music
Žanr: Folk, Indie Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kako zvuči Edward Sharpe nakon rock-punk-dance faze? Zapravo, preformulirajmo pitanje: gdje smo već čuli ‘novu verziju’ njegova svjetonazora?
Mesijanska figura Edwarda Sharpea, tzv. ‘indie Zaratustra’ popularne kulture, oformio je deseteročlani, radosni ansambl, živahan čak i u trenucima neopisive tuge. Krenuvši iz Los Angelesa, klasičnim, bijelim Greyhoundovim autobusom, na turneju prostranstvima Sjeverne Amerike, vesela družina Edward Sharpe and Magnetic Zeros mjesecima publiku osvaja velikim količinama karizmatične energije.
Duhovno ispunjeni, naoružani bendžom, udaraljkama, cvijećem u kosi, svakodnevno plješću zvukovima vremena kada su songove “Age of Aquarius” i “Let the Sunshine In” iz mjuzikla “Hair” pjevušili njihovi mlađahni roditelji.
Za album prvijenac “Up from Below“, mogli bismo reći kako pripada prethodnom stoljeću. No mnogi bi obožavatelji ovog neobičnog benda s punim pravom mrklo prosvjedovali. Elementi indie-rocka posljednje glazbene dekade itekako su zastupljeni. Koncept ‘reciklaže’ možda tek djelomično pogađa suštinu, budući da Sharpeova verzija ‘zloglasne ere’ slobodne ljubavi egzistira u vjernoj rekonstrukciji, ali s prostorom za razvoj ka kompleksnijim zvukovnim dionicama.
“Up from Below” nimalo ne nalikuje na žestinu proslavljene pjesme “Dynomite” prethodnog Sharpeovog projekta Ima Robot. Energičnost punk-dance ere vokalist Alex Ebert, ili jedan od različitih verzija Edwarda Sharpea, ovdje zamjenjuje dinamičnošću truba, zvončića, zvižduka, akustičnih gitara, polifonije i ponavljanja završnih stihova “Om Nashi Me” u maniri mantre cijelog albuma.
Čudnovata ‘pjesmica’ “Home” o ljubavi i domu, na trenutke nalik na brojalicu sa zaraznim refrenom i zvižducima, a u klasičnoj verziji dueta June Carter i Johnnya Casha, sadrži najveći potencijal. Sljedeća u nizu pažnju svakako privlači “Janglin“, s neodoljivim prizvukom polifone atmosfere I’m From Barcelona. S druge strane, naslovnu “Up from Below” nadvisuje aura ranog Arcade Firea.
Naizgled zvukovno slične “Simplest Love” i “Desert Song” donose dašak americane, tugaljive tonove Willard Grant Conspiracya ili Lambchopa. Aranžman ’60-ih. godina 20. stoljeća zasigurno obavija “Jade“, s izraženim pop elementima Cata Stevensa na vrhuncu karijere ili suvremenijih ritmova Camere Obscure, odnosno “Brother“, dok Ebertova interpretacija “Black Water” odviše priziva sofisticiran i dubok vokal Richarda Hawleya.
Cjelokupnim albumom, dakle, dominira poprilično uravnotežena ritmička linija, bez većih oscilacija u izmjenama življih i malčice mračnijih tonova. Najveća mana možda upravo izvire iz suviše međusobno sličnih pjesama na albumu, kao i ‘već odslušanih’, revitalističkih melodija iz vremena vinila, s premalo idiomatičnog celofana benda Edward Sharpe and Magnetic Zeros.