HGM Jazzorkestar Zagreb
HGM Plays The Beatles
Datum izdanja: 11.11.2009.
Izdavač: Aquarius Records
Žanr: Jazz, Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
The Beatlesi su glazbeni fenomen, fenomen koji zahtjeva duboki naklon i godine i godine analiziranja zašto su četvorica dječaka postala najvećim bendom svoga vijeka.
No, ono što je sada važnije jest da je ta četvorka utjecala na glazbeno stvaralaštvo koje će se odvijati i davno nakon što će svi oni i svi mi umrijeti. Tribute albumi, dakle, nikoga ne začuđuju; zapravo, već samom dojavom o tome kako ‘gle, imamo album u kojem prepjevavamo Bitlse’ u mene možete uvući najdublje emocije dosade i mentalne nespektakularnosti. Ovoga puta me dosađuju domaći dečki i cure, HGM Jazzorkestar Zagreb, koji su se odlučili na jedan big-bandovski pristup.
Sama ideja nije loša – moramo odmah zaključiti; ali da bi ova recenzija dobila barem malo objektivnosti moramo ovaj album promatrati s tri gledišta: mojega, naravno – onda uzmimo gledište jednog ljubitelja big-band glazbe i kut gledišta jednog slušatelja koji je zaluđen The Beatlesima.
Pa hajde, moja perspektiva: ovo je zaista loš album, ne toliko glazbeno loš koliko mentalno dosadan. Inače i nisam baš ignorantan naspram big-band glazbe jer volim poslati Sinatru i Ankine kasnije kreacije – no većinom zbog tekstova koji su zaista oslonac same strukture jedne regularne Sinatrine pjesme u kojoj je glazba samo popratna pojava (dobro, osim možda hitova tipa “New York, New York”; ali u jednako dobrim, ako ne i boljim, pjesmama kao što su “I Get Along Without You Very Well” je glazba sasvim zaboravljiva).
Ovaj album je instrumentalan, tako da za mene sve pada u vodu pogotovo zato što znam kako lijepe tekstove imaju pjesme ovdje obrađene, primjera radi “Hey Jude“, kojoj bi možda čak i samo recitiranje teksta donijelo barem malo kvalitete. Jedino što mi se na ovom izdanju pomalo dopada je kraj pjesme “A Hard Days Night” u kojoj je melodija jako dobro trubački obrađena, no i to je sasvim sigurno samo nuspojava mojeg afiniteta naspram Bregovićevom trubačkom orkestru.
Perspektiva ljubitelja big-band muzike: poslušao sam ovaj album dva puta, i nije loš; aranžman je dobar, možda je malo predug. Ideja također nije loša, ali ništa spektakularno. Prosječno jazz ostvarenje.
Perspektiva fana The Beatlesa: nisam niti poslušao uvodnu “Hey Jude” jer je grozna i preduuuuuuuuuuuuuuuga.
Za sam kraj, ljudima koji su radili ovo bih preporučio da pogledaju Paul Ankinu preradu pjesme “Wonderwall” i vide koliko se zaista dobroga može napraviti sa pop pjesmom i big-band orkestrom.
Tekst: Antonio Karlović