Helloween u heavy metal izdanju

    1953

    Helloween

    Gambling With The Devil

    Datum izdanja: 24.10.2007.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Crack The Riddle
    2. Kill It
    3. The Saints
    4. As Long As A Fall
    5. Paint A New World
    6. Final Fortune
    7. The Bells of The 7 Hells
    8. Fallen To Pieces
    9. I.M.E.
    10. Can Do It
    11. Dreambound
    12. Heaven Tells No Lies

    Moji strahovi da će nakon “Keeper of the Seven Keys – The Legacy” proteći novih puno godina do izdavanja sljedećeg kvalitetnog albuma Helloweena pokazali su se, srećom, neopravdani i neutemeljeni. Naime, iako različitiji od imenovanog, “Gambling with the Devil” drugi je u nizu jako dobar album ovog benda, što se zadnji put dogodilo prije skoro dvadeset godina.

    “Gambling with the Devil” donio je definiranje sounda s kakvim se, više-manje uspješno, okušalo na prosječnim “The Time of the Oath”, “Better than Raw” i “Rabbit Don’t Come Easy” albumima. Tu su i mračniji utjecaji “The Dark Ridea”, ali i najranijih “Walls of Jericho” radova, što također nije za zanemariti i s kojima je priča postala ‘zaokruženija’.

    Preciznije rečeno, ovo je zasigurno ‘najheavy/speed/power’ album Helloweeena s, ako smijem biti toliko slobodan, uvjerljivo najsnažnijom i ‘najgitarističkijom’ produkcijom. To je ujedno i najveća razlika između ovog i predlanjskog albuma, spomenutog u samom uvodu.

    Dakle, ovdje nema (pre)teških konstrukcija, višeetažnih, orkestralnih epova poput “The King for a 1000 Years” ili “Occasion Avenue”, već bi prije, kad se već dotičemo usporedbi tih albuma, mogli reći da dominiraju pjesme tipa “The Invisible Man” ili “Do You Know What You’re Fighting For?”.

    Muziku podržava

    No to nikako ne znači da se ovdje radi o odviše jednostavnim pjesmama, jer i u njima se poprilično poradilo na spojevima i razdiobama strukturaliziranih muzičkih građevina, gdje se nešto više nego ranije ‘podilazi’ favoriziranoj snazi.

    Gomila razornih heavy metal riffova i solaža u kontinuitetu prate jednako moćni, gromoviti bubnjevi, a i dosta puta podcjenjivani Derisovi vokali, koji su se na nekim mjestima razgoropadali do granica izdržljivosti. Ukratko, ovim je materijalom bend istaknuo svoju agresivniju stranu.

    Ali isto tako, nije se zaboravilo niti na standardnu himničnost, pamtljivo/pjevne refrene, ekstremizirane catchy ritmove ali i utjecaje epike, klasike i trilerske dramatike. Također pjesme u svojoj srži sadrže sočan, elegantan, ‘helloweenski’ stil skladanja, tako da se može reći da je zadržana i velika doza unikatne originalnosti.

    Dramaturško/kockarski intro “Crack the Riddle” s naracijom Biffa iz Saxona uvod je u album, na kojeg se nadovezuje izuzetno žestoka heavy metal pjesma “Kill It“, koja bi se jako dobro uklopila u većinu Judas Priestovih materijala iz osamdesetih. Uključujući i način Andievog pjevanja (screaminga), koji je ovdje dijelom nalik na Rob Halfordov. Ali ima ta pjesma i mirniji dio sa sympho aranžmanima, pjevanjem i atmosferom koja pomalo asocira na, nećete vjerovati, noviji Cradle Of Filth.

    Prebogatost gitarističkih ‘obračuna’ odlika je brze pjesme “The Saints“, koja je u svojoj dužini (7:04) ponudila i finalni sraz s orkestralijama. Klasike ima u “As Long as a Fall“, još jednoj u nizu power heavy pjesama, koja počinje s pianom, završava s orkestralijama, a između toga odlikuju je brzina, snaga, energija, agresija, ali i melodija.

    Gomilu prepoznatiljivih melodija i novu dozu obnovljene svježine ponudila je i “Final Fortune“, ‘maidenovskom’ stilu sviranja gitare dosta naginju u “Paint a New World“, finu kombinaciju heavya, klasike i epskog ugođaja nudi, ponajviše kroz ‘križanja’ piana i vokala, “Fallen to Pieces“, a vrlo lijepa su preklapanja mirnijih gitarističkih riffova, te vodećih i pozadinskih vokala u “I.M.E.“.

    Iako je ovdje izdvojen određeni dio pjesama, što je više napravljeno iz običaja i opširnijeg opisa, a ne pokušaja nametanja osobnih stavova, upravo je prilična ujednačenost po svim presjecima najveća vrijednost albuma. I to dosta visoka kvaliteta pjesama, baš ona koja je nedostajala gore spomenutim albumima, gdje je raspon između dobrih i loših bio jako (pre)velik.

    Toga ovdje nema i s koje god strane da se počne s preslušavanjem albuma naići će se na odlične pjesme. Baš bi to trebao biti osnovni kriterij da se albumi doživljavaju ozbiljno, a takvim sam shvatio ovoga, nakon kojeg na power metal sceni ne bi baš sve trebalo biti isto. Jer on ne poziva na revoluciju, ali zato s pravom asocira na neke – dopune.

    Muziku podržava