Hectore, vrati se!!!!!

Može li HammerFall pasti još niže nego što mu se to dogodilo s “No Sacrifice, No Victory” (2009.), jedno je od pitanja koje sam si postavljao nakon tog albuma, a pogotovo kada sam čitao skoro pa senzacionalne najave za novi.

Načitali smo se da će ovo biti nova stranica u karijeri benda, dobit
ćemo novi način komponiranja, osvježeni sound ‘zaražen’ čistim heavy
metalom…

I jesmo, dobili smo. Ali nešto što nismo niti u snu očekivali – ‘dno dna’ HammerFalla. Sigurno najlošiji album benda koji je godinama brend heavy-power metala. Jest da je nakon remek-djela “Glory To The Brave” i “Legacy of Kings”, odnosno od (ili nakon, kako kome paše) albuma “Renegade” počela silazna kvalitativna putanja, ali uvijek se tu našlo dobrih izdanja, poput “Threshold” (2006.). I dobrih pjesama.

Čak je i traljavi “No Sacrifice, No Victory” imao, ako ništa drugo, onda pokoju pristojnu pjesmu, ali “Infected” nema niti to. Koliko god da HammerFall nekome ne odgovara, teško se može negirati činjenica da nema puno bendova koji su mogli napraviti tako privlačnu, melodičnu i ugodnu, čak impresivnu heavy pjesmu. I pjesmu koja je imala glavu i rep, što je najvažnije. Imala i imale su formu, izgled i ugled, bilo da se radi o onima s brzim, ili pak sporijim, ‘baladastim’ ritmovima.

Ipak, ne može se ovdje negirati trud, članovi benda ‘razbacali’ su se po svijetu, album se snimao, producirao, masterirao i miksao na nekoliko lokacija, od Kungälva (bubnjevi) i Göteborga (gitare, bas) u Švedskoj, pa do Nashvillea (vokali, klavijature) u SAD-u, no krajnji rezultat je takav kakav je poviše naveden. Plus toga, kad sam čuo da je za koproducenta odabran James Michael (Mötley Crüe, Meat Loaf…), smračilo mi se pred očima. Svaka čast čovjeku, no kad Amerikanci produciraju europske bendove to rijetko kad ispadne dobro. Ipak su to ne samo dva svijeta, nego i dva različita poimanja, dva (ili više) različita pogleda na glazbu i način kako ona treba izgledati i zvučati.

Iako, ovdje je produkcija nešto što je pobralo najmanje negativnih dojmova, no sve u svemu sa svojim se sivilom u potpunosti uklapa u koncepciju albuma. Album djeluje posve dezorijentirano, kao da se sve to posložilo bez sistematizacije i osjećaja koordinacije, pa je tako, naprimjer, često teško odrediti što je strofični, a što refrenski dio, oba djeluju izgubljeno, gitare su ‘razbacane’, klavijature se pojavljuju kad treba i kad ne treba…

A zna li se da su, recimo, refreni oduvijek ‘nosili’ HammerFallove pjesme, jasno je čega najviše nedostaje. Još je i dobro dok se, svjesno ili nesvjesno, poseže za Saxonovim idejama, no eksperimentiranje s Europe ispalo je dosta traljavo. Ne da je Europe loš bend, niti slučajno, ali ne paše ovdje. Čak bi i bilo dobro da su pjesme skladane jednostavnim formama, s predvidljivim melodijama i očekivanim refrenskim izražavanjima, no niti toga ovdje nema, kao niti očekivane doze zamračenja. Niti to se nije uspjelo posložiti.

Iako se ne može poreći da nema puno elemenata, da nema potencijala, ima instrumentalnih različitosti, povremenih sampleova, pa i nešto mračno-kaotičnog ugođaja, no osjećaj bezličnosti i nedefiniranosti jači je od onog kada opasnije zaboli zub. Jednostavno, nema pjesme koja bi ponijela album. Bilo svojom strukturalnom sređenošću, bilo noseće-jurišnim ritmovima. Šetkara se od razbacanih, kompliciranijih, i naoko progresivnijih naslova, pa sve do druge krajnosti, naslova s mekanijim hard rock obrascima. Istina, tekstualna koncepcija albuma potpuno je drukčija, sada se pjeva o zračenjima, o zombijima, o smrti pod drukčijim okolnostima od one o templarima, o borbama s mačevima kakvih smo se naslušali i prije, i kakve su donosile pobjede i slavu, no to ne bi smio biti razlog za ovakav tijek događanja.

Po prvi put nema niti Hectora na naslovnici koja je doživjela promjene u finalnom dijelu. Naime, izvorno je na zamračenoj podlozi trebao biti znak biološke opasnosti, no nakon što je razmatrana pravna strana, odnosno mogućnost tužbe, on je zamijenjen inficiranom rukom. Progresija u načinu komponiranja, u tekstualnoj tematici, u produkciji, sve je to dobro, sve je to nešto što se od bendova očekuje, no HammerFall je svoje ‘šutnuo u maglu’ i nastavio kompromitirati ugled koji je gradio godinama.

Riffovi nisu nimalo osvježeni, dapače, dosadni su predvidljivi i očekivani, solaže su čak i premekane, nedostaje više basa, klavijaturističkih dubioza, ipak je predznak albuma ‘mrak’, bubnjevi se ponekad gube u svoj toj nedefiniranosti, a jedino u čemu se osjeća napredak, ili bar ne ‘nazadak’ je pjevanje. Koliko god Joacim ima ograničeno falsetto izražavanje, to svi dobro znamo, ovdje je iz njega izvukao maksimum maksimuma, pa mu uobičajeno epizirani back vokali, u solo ili zborskoj izvedbi, znaju čak i zasmetati.

Svojim apokaliptično-kaotičnim početkom, potmulim eksplozijama, sirenom za uzbunu i tekstualnim početkom “Kontaminiran interval u sektoru 7-G. Počinje hitno isključivanje u roku od 15 sekundi. Kontaminiran interval u sektoru 7-G. Protokol evakuacije za projekt “Legija” na snazi. Počelo hitno isključenje u trajanju od 5 sekundi … 4 … 3 … 2 … 1 … 0″ kojeg je interpretirala Shamaz, i sporim, dramatičarskim riffanjem još i nudi neku nadu, no u nastavku se gubi u spomenutoj dezorijentaciji u prostoru, pa i u vremenu. Interludiji su ostali tek na pokušaju da to budu, ritmovi se kojekako izmjenjuju, refreni djeluju totalno izgubljeno, riffovi i solaže su nekoordinirani.

“One More Time” jedna je od najlošijih HammerFallovih pjesama, “Bang Your Head (B.Y.H.)“, “The Outlaw” ili “Dia De Los Muertos” svojom melodičnom energičnošću nude podsjetnik na ranija izdanja, a renesansnim ugođajem ispunjenom “Send Me A Sign” ispunila se ‘obveza’ uvrštavanja bar jedne balade na album. Samo to. U “I Refuse” počelo se malo sa sporim AC/DC riffanjem, pa slijedi gitarski zalet koji je dao naznačiti da bi se možda moglo čuti nešto tipa “Riders Of The Storm”, no nastavak nudi razvodnjavanje i omekšavanje koji sliči, ali samo to, Europeu, nikakvi refrenske dijelove, ništa što bi uzdiglo pjesmu, tek možda središnji solo/ritam miks za bolji dojam.

Saxonovska “Let‘s Get It On“, s dosta dobrim zborskim uključivanjima, te duga, progresiji orijentirana “Redemption” s atmosferskim orguljaško-bubnjarsko-riffičnim početkom i izmjenama sporih i srednjih ritmova, dramatičarskim klavijaturama, akustikama i renesansnom odjavom, pjesme su koje imaju kakav-takav potencijal da se koji put više zavrte.

Ostale, kako je izneseno, ili ne, ili jako malo puta. Jer ovdje je nestalo skoro sve što je HammerFall krasilo godinama, pa čak i onda kada albumi nisu bili nešto. Nema naboja, nema poleta, zanosa, nema želje za pobjedom. Sve je to nestalo. A nema takvog mraka, nema takvih okolnosti u kojima bi želja za pobjedom i izlaskom na svjetlo nestala.

Zaista, nije mi jasno kamo to HammerFall žuri i zašto malo ne ‘stane na loptu’, ne pričeka jedno vrijeme i ne složi malo i vidi što i kako dalje. Loše je što im ovo nije prvi promašaj, a nastave li tako sigurno je da neće biti niti zadnji. Ako ima utjeha u svoj toj slabosti, to je činjenica da je HammerFall još uvijek odličan uživo. I da, srećom, ne svira baš puno pjesama s ovog albuma, a neke koje svira, sliče nečemu. Malo.