Heavy metal je ime sveto

Tek je nešto preko godinu i pol prošlo od aktualnog “Unhloy Cross”, a Bloodbound je snimio još jedan studijski album, drugi s novim pjevačem Patrikom ‘Patom’ Johanssonom (Dawn Of Silence), peti ukupno, kojeg bismo u gotovo svim segmentima mogli usporediti s prethodnikom.

Mini razlika je u daljnjem približavanju heavy metalu osamdesetih, pa
iako se ne može odbaciti edguyevska melodičnost i HammerFallova
himničnost s kraja devedesetih, jasno se nazire ozbiljnija epska
atmosfera tipa Manowar i riffična inspiriranost Acceptom i Saxonom.No sve u svemu, iako odiše recikliranošću, ovaj je album izuzetno protočan, visokih energetskih vrijednosti, melodičan, catchy, a posebni aduti su mu (pre)moćne, agresivne i kompaktne gitare s riffovima u gustim naslagama i ‘slideiziranim’ solo dionicama, te svakako razorni Patrikovi vokali koji izbacuju čistu, nepatvorenu snagu kojom svaku pjesmu nose u visine. Ovoga puta više nego ranije potpomognuti su zborskim izvedbama, više u refrenskim, manje u strofičnim dijelovima, koje značajno uobličuju epsku atmosfersku orijentaciju, bubnjevi fasciniraju preciznošću i staloženošću, basevi dubinom i povremenim solo istupima, a klavijature decentnošću i elokventnošću svojih izvedbi.

Pjesme su većinski orijentirane na srednje ritmove, ali ih ima dosta i u bržim verzijama, poput “In The Name Of Metal” “Bonebreaker“, “I’m Evil” ili “King Of Fallen Grace” u kojima nalazimo dosta power utjecaja. “When Demons Collide” edguyevska je pjesma s izrazito melodijama ispunjenim refrenom i epskim zborovanjem, “Metalheads Unite” srednji je ritam s formom Manowara, a u “Monstermind” nalazimo dosta himnično-melodijskih utjecaja HammerFalla.

Rekosmo da je ovaj album nešto što se već puno puta čulo, rezimiramo li ga kroz prizmu Bloodbounda, najočitije su paralele s prošlim, “Unholy Cross”, i s te strane ga ne bismo mogli doživljavati nečim posebnim, jer mu se može predbaciti prevelika međusobna sličnost. No njegova snaga, energija, agresija, melodija, epičnost nešto je što će hipnotički djelovati na ljubitelje heavy metala i malokoga ostaviti baš ono, potpuno ravnodušnim.

Iako sam po sebi totalno neoriginalan, Bloodbound će i nakon ovog albuma ostati jedan od bendova koji se dosta blizu primaknuo originalnom heavy metalu.