Hansard ostao na pravom putu

Glen Hansard simpatični je Irac koji je svijet osvojio otpjevavši Oscarom nagrađenu pjesmu “Falling Slowly”. Odradio je to u duetu s Marketom Irglovom, kolegicom iz benda The Swell Season na čijem se prvijencu ova pjesma i nalazi.

Godinu kasnije iskorištena je kao okosnica filma “Once” koji je u
međuvremenu stekao kultni status, a isto tako doživio i uspješno
kazališno uprizorenje u mjuziklu (vjerojatno ste za isti čuli preko
Zrinke Cvitešić koja je za naslovnu žensku ulogu dobila nagradu
Olivier).No, ovaj glazbenik nadaren izuzetno sugestivnim, emocijama ispunjenim glasom koji je svoju karijeru započeo u više-manje lokalnom dublinskom bendu The Frames, nije imao namjeru sjediti na lovorikama, već se primio posla i zajedno s Irglovom objavio još jedan vrlo dobar album pod imenom The Swell Season.Nakon što je 2011. odradio turneju kao prateći izvođač Eddiea Veddera tijekom njegove promocije albuma “Ukulele Songs“, Glen je krenuo stopama vokalista Pearl Jama i okušao se u solo vodama. Rezultat toga je album “Rhytm And Repose”, uradak zrelog kantautora koji zna što želi, no postiže to uz oprez i ‘peglanje’ pjesama dok ne zvuče dovoljno dobro da budu objavljene.Slična je priča i s novim studijskim izdanjem nazvanim “Didn’t He Ramble“. Gledajući s glazbenog aspekta, radi se o prilično šarolikom albumu. Ima tu svega – od tipičnog irskog melosa uz karakterističan zvuk violine u pjesmi “McCormack’s Wall“, bossa nova ritma u “Just To Be The One” pa sve do bogate “Lowly Deserter” u kojoj nas energijom jednog Springsteena i big band zvukom Hansard vodi ulicama New Orleansa. Jedna od pjesama koja se ljeptom melodije izdvaja u ovoj naoko čudnoj kombinaciji stilova je “Winning Streak“. Toj lijepoj i pozitivnoj energijom nabijenoj stvari cinični bi slušatelji mogli spočitnuti štih komercijalnog country pop hita naštrikanog za neki Disneyev crtić ili obiteljsku limunadu koja se gleda nedjeljom popodne. No, imajući na umu da je Hansard istinski dobronamjerna i poštena osoba (imao sam ga sreću upoznati kad je 2012. u Londonu predstavljao spomenuti prvi solo album), ovu pjesmu shvaćam kao autorovu iskrenu poruku ohrabrenja i dobre volje određenoj osobi, a možda i svakome tko se na ovaj ili onaj način bori sa tom prokletom pojavom zvanom život.

“My Little Ruin“, osobni favorit, krasno je aranžiran komad glazbe koji se kreće od samozatajnog prebiranja po akustičnoj gitari prema masivnijem zvuku, a do svog vrhunca raste u trenutku kad Glen potpuno oslobodi svoj grleni vokal, još uvijek najjače oružje koje posjeduje.

Iako žanrovski očigledno raznolik, “Didn’t He Ramble” je zapravo vrlo dobro posloženo i kontekstualno savršeno uokvireno djelo koje “Stay The Road” tematski, ali i dinamikom zvuka krasno zatvara.

Ovaj album već u samom svom nazivu otkriva svoj fokus, a to je pronalazak vlastitog životnog puta i ostanak na njemu. “Come on, pilgrim, won’t you stay the road?” pita Glen u posljednjoj pjesmi. Moj odgovor je: “Stari, ako si ti na tom putu, nema problema.”