Gubljenje na kvaliteti pod cijenu dobivenog

The Thrills sam prvi put čuo na MTV-u i bili su mi ok. Nisam se oduševio, nisam odmah zvao unaokolo tražeći njihov album “So Much For The City”, nisam pjevao tjednima pod tušem “One Horse Town”, ali bili su mi ok.

Njihov drugi album “Let’s Bottle Bohemia“, mi nije ok., nije mi nimalo zanimljiv, nije čak ni za višekratno slušanje. Jednostavno je prazan.


The Thrillsi su umnogome izgubili na autentičnosti, vjerojatno zbog očite želje za komercijaliziranjem vlastitog stvaralaštva. Po meni je velika greška izgubiti veliki broj obožavatelja na starom kontinentu, pa i pod cijenom dobivenoga. Iskreno sumnjam i u njihov uspjeh u Americi, jer se Amerika hrani hip hopom, countryem i popom, ali drukčijom vrstom popa nego što ga izvode The Thrillsi. I ovako i onako, američko tržište se brzo zasićuje zvijezda i zvijezdica, pa bih The Thrillse mogao usporediti sa zvijezdom repaticom, koja ima sjaj, ali vrlo brzo taj sjaj i utrne.

Tehnički su The Thrillsi ok, nemam zamjerki, osim na vokal. Istina da je prepoznatljiv i originalan, ali je u istoj mjeri iritantan nakon dužeg slušanja. Što se tiče stvari na albumu, spomenuo bih samo “Tell Me Something I Dont Know“, koja malo iskače iz istovjetnosti ostatka, ali to jednostavno nije dovoljno.

Ovu recenziju je bilo teško napisati baš zbog činjenice, da nakon preslušavanja, album jednostavno ne ostavlja nikakav dojam na slušatelja, nema nikakve istaknute dijelove, zanimljive melodije ili bar nešto originalno, vrijedno spomena. Sve je jedna velika, dosadna, homogena cjelina uz koju je vrlo lako uhvatiti san, ako ste imalo umorni. Što drugo i očekivati od albuma rađenog za američko tržište. Tko zna možda tamo i ostvare uspjeh, s obzirom da ga u Europi sve više i više gube.