Grupa 220: Naši dani još uvijek traju

Osim što je bila revolucionarna, 1968. je bila posebna godina u svjetskom rokenrolu u kreativnom smislu, samo u zadnja tri mjeseca te godine izdani su istoimeni, popularno nazvan “Bijeli album” Beatlesa, “Beggars’ Banquet” Rolling Stonesa, “The Kinks Are Village Green Preservation Society” Kinksa, “Astral Weeks” Vana Morrisona, “SF Sorrow” Pretty Thingsa, “Electric Ladyland” Hendrixa i “Traffic” grupe Traffic – albumi koje ne treba predstavljati, eto, razna obljetničarska izdanja govore umjesto njih.

Svoje obljetničarsko izdanje doživio je album “Naši dani” Grupe 220, prva dugosvirajuća rock ploča ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj nekadašnjoj Jugoslaviji. I “Naši dani” su se pojavili krajem 1968. Šarolik poput “Bijelog albuma” Beatlesa, “Naši dani” su koncentrat svega što se kvrčkalo u zagrebačkim rokenrol loncima tih dana. Zagreb ni tada nije bio London ni New York, s nekim je stvarima nužno bio u zaostatku, no kada iz zvučnika zaori epska “Negdje postoji netko“, taj zaostatak se mjeri stotinkama sekunde. Iz ove pozicije je fascinantno kako je Mlinarec u roku od godinu dana od singla “Osmijeh” došao do produljene “Negdje postoji netko”, uostalom kao što su Beatlesi i Beach Boysi u par godina prešli put od romantičarskih pop-rock drmeša do ozbiljnih komada muzike od kojih neki ni do danas nisu nadmašeni. Ovdje je dosta toga bilo smještena u cca pola sata: od onog “nevinog” rocka sastavljenog od ideala, par zamjenica i riječi “Ljubav” pa do pažljivo aranžiranih komada. Domaći dečki Drago Mlinarec, Vojislav Mišo Tatalović, Vojko Sabolović i Ranko Balen su uz pomoć Branislava Živkovića i Pere Gotovca složili ploču na koju mogu biti (i valjda su bili) ponosni i koja je otpočela avanturu zvanu jugoslavenski i hrvatski rock.

Iako se “Naši dani” s pravom smatraju prijelomnom točkom rocka na ovim prostorima, riječ je o ploči kontinuiteta, ništa ne nastaje iz ničeg, pa tako ni “Naši dani” nisu pali s neba. “Naši dani” su načinjeni od glazbenih romantičara kojima je rock bila tek forma da se izraze, u vrijeme kad su Stonesi pjevali pornjavu tipa: “Nadam se da ti mama ne zna da se možeš ovako šarafiti” (adekvatnije bi bilo upotrijebiti jedan drugi glagol), Mlinarec i dečki su pjevali “Ako netko želi sretan bit’, samo treba znati voljeti” Nije sve bajno na ovom albumu, no promatrano iz konteksta, Mlinarec i ekipa su uspjeli izvući najviše iz tog trenutka u kojem su snimali.

Ove godine je, moram reći na žalost, još jedna obljetnica – 35 godina kako je Drago Mlinarec, spiritus movens Grupe 220 objavio svoj posljednji studijski projekt. S obzirom na snagu i raznovrsnost njegovog autorskog rukopisa koji se vrlo lijepo može i ovdje vidjeti, vjerujem da Mlinarec još dosta toga ima za dati. Jest da se domaći novovalovci nisu pretrgavali od političke korektnosti i iskazivanja poštovanja prema onom što se događalo prije nego što su oni sami snimili svoje ploče, no Mlinarec je, čini se, nezasluženu količinu kritika dobio nakon kritika na račun produkcije prvog albuma Azre. Istini za volju, na kompilaciji “Krhotine” s Mlinarcem su svirali neki članovi grupe Film, što će reći da je Mlinarec već onda imao respekt koji mu je neupitno pripadao.

Iako je diskografski neaktivan već dekadama, Mlinarčev duh i vizija i dalje egzistiraju u domaćem rocku, prvenstveno kod skupine koja se nastavila na Grupe 220, a to je Parni valjak. Nije teško primijetiti sličnost filozofije kod pjesama Parnog valjka i romantičarskog svjetonazora Grupe 220. Uostalom, Valjak je odao počast svom mentoru obradivši “Uvijek kad ostanem sam”, a i Josipa Lisac je preuzela Mlinarčevu “Helena lijepa i ja u kiši” na svom albumu “Živim po svome”.