Grše “Platinum“: Jedan od najboljih albuma godine

Lol, da imam više para i prilika, nešto supstanci i prostor za ilegalan party u podrumu ova kompilacija bila bi najbolja stvar na svijetu! “Platinum“ drugi je studijski album mladog triljskog repera i tekstopisca Grge Šipeka (Grše). Izdan otprilike dvije godine nakon prvijenca, meni iskreno nepoznatog “Tilurium“, novi projekt probio se iznad čvrste barijere hrvatskog underground-a i posljedično obuzeo prostor uvrnutim audio konstrukcijama zapanjujuće širokog raspona. Najveća prednost rada ne leži u kreativnim dostignućima ili tehničkim preciznostima, već u percipiranim mogućnostima koje oslobađa. Rijetko kad imamo priliku slušati proizvod koji povlači snažne (aktualne) vanjske utjecaje te ih spaja s lokalnim obilježjima u jasno definiranu amalgamaciju opće (svjetske) razine – potencijalan novi standard.

Koliko god bilo inspirirano hrvatskim/regionalnim suvremenicima, “Platinum“ se od mnoštva ističe isprepletenim tendencijama potvrđivanja pripadnosti i zadovoljavanja eksperimentalnije prirode. Ne love se klišejske žanrovske karakteristike te se ne podilazi reciklaži arhaičnih ideja zapadnjačkog hip hopa, točnije trapa – ponašanjima koje naša scena učestalo nosi kao značku časti. Tužno je što se kao nacija trudimo održati privid ponosa oko vlastite kulture, no vrlo rijetko demonstriramo hrabrost prepuštanja, unaprjeđenja, a kasnije i rušenja iste. Stoga nije čudno kako veliki broj umjetničkih djela različitih medija perpetualno stoji izgubljeno u vremenu! Iako Grše na novom albumu uključuje razne, nama apstraktne, estetske smjernice, njihova uporaba nadilazi prostu adaptaciju tj. dolazi do pametne reinterpretacije dotičnih; prilagodbe postojećem stanju kreativnosti geografske lokacije.

Ok, fakat je impresivno što mogu potrošiti par rečenica na nabrajanje žanrovskih isječaka ubačenih u inicijalno solidnu konceptualizaciju. Pjesme ovdje sažete su (uglavnom) i usmjerene, često nošene jakom narativnom strunom i instrumentalnom odvažnošću, obogaćene motivima hardcore, horror, gangsta i scream (hip hop) glazbe (naravno uz trap, drill, reggaeton…). Uobličena je veoma snažna stilska forma, neopterećena pletorom raznovrsnih ideja ukomponiranih u istu – pobogu, na kompilaciji se nalazi cypher od preko šest minuta koji shemi generalno produbljuje smisao. Ali ‘ajmo malo ozbiljnije – “Platinum“ je s tehničke strane fenomenalno ostvarenje! Strukture traka/pisanje, premda povremeno u oblasti uobičajenog, dojmljive su i zaigrane, ponekad neočekivane, a stalno konkretne, promišljene i jasno postavljene. Također mi je osobno divno čuti opsežnu paletu odrađenih predložaka.

Nadalje, produkcija je izvanredna, ono kontinuirano zrela, bogata i slojevita. Djelo prožimaju zlonamjerne navale sintesajzera, mišićave bas linije, oštra perkusija te gitare koje oslikavaju klaustrofobične kutke određene najtamnijim iskustvima i užitcima glazbenika. Dinamika, fluktuacija navedenih audio podražaja ne posustaje – međusobno preklapanje i izmjene zvukovnih udaraca čine britak krajolik usporedno impozantan, proživljen, kao i nezavidan te jednostavno odvratan. Ambijent je poprilično tmuran, siv, a u momentima toliko uvjerljiv da postaje odbojnim (na najbolji način hah). S projektantskog gledišta, uočljivo je poštovanje prema stvorenom prostoru na svakoj pojedinoj pjesmi. Autor se nikad ne dovodi do neželjenog položaja (nema suvislih ad-libova ili neugodnih praznina ispunjenih lijenim vokalnim infleksijama), dok je paralelno osigurana sloboda primjene/umnažanja pokojih neuobičajenih minijatura (puhači? na “Olimp“, uvodne harmonije na “Prvak“ i “Karma“).

Osebujna instrumentacija te gradnja atmosfere pozitivne su note koje upotpunjuju mnoge histerične trenutke, no projekt najbolje funkcionira kao usredotočena cjelina. Uspjesi produkcije uzdižu se samim mixingom – svaki detalj zasićen je čujnošću, dok je ravnoteža između prisutnih sastavnica autonoman aspekt za kojeg bi trebalo napisati zaseban članak. Moja riječ ne znači puno, ali sve pohvale svakom tko je radio na ovom. S narativne strane, dočarava se skorašnja propast mladog života (i ponovni uspon) na betonu splitskih ulica. Protagonist je primoran bespogovorno primati udarce podzemlja uz pomoć naznačenih povlastica koje isto nudi – kurčenje, neiscrpna droga, oružje i seks. Možda sve navodi na zaključak glorifikacije nasilja, no rasplet otkriva prvotno zamišljenu namjeru. Pritom, nije li veći problem društveno zanemarivanje slično opisanih problema kao nečeg u nas nezamislivog.

Iako vokalno limitiran, Grše ima sposobnost stjecanja pozamašnog raspona! Usprkos prilikama za povremenim izmjenama izvedbe, one su utilizirane sporadično – npr. kod usuglašavanja s vibe-om na “Highlife“ ili “Red Carpet“ te zbog potkrjepljenja emocije (“Suza“). Album periodično pronalazi humor u sumornoj sredini, ponajviše zbog suosjećajnih situacija opisanih u stihovima, pa mi je malo žao što se glas kao instrument ne podvrgava mogućim varijacijama (još kak’ je Eminem jedan od utjecaja)*. Djelo se pretežno oslanja na korištenje hiper agresivnih vokalnih manira koji u suštini upotpunjuju izljeve čiste energije – dizajnirano je stanje prividnog kaosa, podjednako promišljeno, kao i slobodno. Recimo da bi ovako zvučao 6ix9ine s emotivnom i intelektualnom komponentom. Izvedbe proizlaze iz prethodno opisanih struktura što flow-ove čini usporednim s baražom metaka kakve polu-automatske puške.

Grše je zapravo uspio napraviti realnu presliku heavy metal ideala na hip hop blueprint – gotovo svaki sastojak obiluje maničnim porivima nezaustavljivih kretnji. Unatoč svemu, “Platinum“ sadržava nekolicinu manjih problema. Već spomenuti cypher “Redaljka“ trajanjem prelazi granicu potrebnog te u postupku gubi na potenciji, dok je “Konobar“ (producent Paolo Šepić V1T0) , pored samosvjesnog karaktera, upečatljivog flow-a, dobre produkcije i genijalnog dance-break-a, pomalo iritantna (jbg). Nadalje, gitarska ekshibicija na kraju “Pump It“ ne čini cjelinu s kompozicijom – iako se gitare protežu duž cijele skladbe, njen završetak ne prati odigrane smjernice te se čita kao naknadna misao nespretno zakrpana na jedinicu (ali zvuči kul). Možda bi mogao nešto reći o pripjevima i njihovoj konkretizaciji, no iskreno ni sam nisam potpuno siguran u ispravnost vlastitog mišljenja – i bolje jer bi navedeno bilo neprimjereno cjepidlačenje.

Uf, ovo je bilo putovanje! Zaista nisam očekivao ovaj stupanj razrade apsolutno svakog aspekta gradnje albuma (i pjesama pojedinačno). Emocije se doimaju iskreno što naraciju udaljava od cringe gangsta hvalospjeva, tematski se obrađuje pregršt problematičnih točaka na prizemljen i detaljan način, dok su tehnički aspekti ispolirani do perfekcionističke razine. Ne bi htio zaboraviti i brojne goste na projektu koji s autorom postižu zavidnu kemiju i usklađenost. Moguće je da će se stanje promijeniti, no “Platinum“ je trenutno najbolji album kojeg sam čuo ove godine (nisam ograničen regionalnim položajem) te predstavlja nužan iskorak iz odveć predvidivih obilježja lokalne scene. Sad se samo pitam gdje dalje; kojim putem krenuti? Neovisno o donesenoj odluci, želim svaku sreću u njezinoj provedbi. Jako dobro!

*jedna instanca napisanog nalazi se na pjesmi “Red Carpet” pri stihu: “Mlad i lud, mladi vuk, Puca ka Lucky Luke”