Groteskna rock’n’roll apatija

Razorlight je još jedna skupina, u sveopćoj ‘poplavi’ garage bendova, koji su izgleda vrlo ‘in’ u posljednje vrijeme. S obzirom na količinu glazbe te vrste, britanski dečki iz Razorlighta, jednostavno nisu originalni, te pokušavaju steći popularnost ‘posuđivanjem’ trikova i imitiranjem The Strokesa, Lou Reeda, pa čak i Bruce Springsteena.

Možda ih ne bi trebalo previše kriviti, jer noseći breme svojih prethodnika, teško je biti originalan. Bend jednostavno ne posjeduje potrebnu energiju da plasira svoje pjesme, a kamoli da stvori svojevrstan identitet i prepoznatljivost.

U ovom slučaju je teško izdvojiti i opisati neka od njihovih djela, ali u globalu, Razorlight pokušava zvučati ‘opako’ i nabijeno energijom, ali najčešće se njihova glazba raspline i postane dosadna. Pjesma “Leave Me Alone” počinje preludijem na klaviru, koji zvuči potpuno isto kao i rifovi koji slijede, bas prati i dupla iste, a ritam bubnja je krajnje neinventivan. Ostale stvari su strukturalno vrlo slične, a imitiranje ide do tog nivoa, da su im čak i imena pjesama na albumu vrlo slična imenima s albuma “Room On Fire”, The Strokesa.

Njihov frontmen, Borell, vjerojatno silno želi biti novi Casablancas, pa mu je čak i vokal sličan, ali bi mu možda netko trebao reći da ni The Strokesi nisu baš neki glazbeni uzor. U principu ni jedni ni drugi ne rade ništa impozantno, ni specijalno originalno, da bi postali i ostali zapaženi i zapamćeni u glazbenoj povijesti.

Možda je jedina svijetla točka albuma “Up All Night“, solidna pjesma “Golden Touch“, koja je donekle pamtljive melodije i jedina u kojoj Borell zvuči bar malo uvjerljivo. Sve ostalo je jedna groteskna rock’n’roll apatija, koju Razorlight razvlači u beskonačnost.