‘Groove’ koji nije u srcu

Jedina potencijalno dobra odlika ove ‘kompilacije’ jest odluka Boe ili onog što je od nje ostalo svih ovih godina, da to ne bude klasični ‘best of’ naramak hitova – a opet s druge strane ako bolje promotrimo, to baš i nije neka odluka. Sudeći po sadržaju, ni pametna.

Jer ići u okršaj s originalima bez konkretnijeg obogaćivanja novim idejama, opasna je zamka u koju je Boa, sudeći po svojem ispraznom ubijanju vremena ili bolje – ubijanju tih, vlastitih originala ovdje, bespovratno upala – skočivši samoj sebi u usta!

U nedostatku ideja oko pomnijeg aranžiranja ovdje zastupljenih pjesama među kojima su one ranijeg datuma u svojem izvornom obliku izgradile opravdane temelje njihove karijere, Boa se odlučila za, na jedvite jade suvisli, požureni ‘jam session’ u kojem je jedina ‘pozitivna’ stvar kako sudionici u vlastitoj demonstraciji sviračkog umijeća ne pomiču koncept rekapitulacije hitova s te ‘nove’ mrtve točke.

Boa do danas, doduše, nastavlja zračiti prepoznatljivim glazbeničkim senzibilitetom no svoje kvalitete ne prestaje narušavati preambicioznim potezima kroz koje je glavna odlika ostala ona kako u većem dijelu njihovog opusa ima svega a nema ničega.

Tako da ni ova zbirka starih-novih pokušaja neće učiniti pretjerano puno i popraviti sliku Boe u javnosti koja je donekle i zaboravila njezino gradivo. A kad smo kod ‘slike’ – ona definitivno ne nudi ništa kvalitetniji uvid u opus, tek formalnom, krajnje siromašnom knjižicom s nabacanim artefaktima iz prošlosti i sadašnjosti, čime nam Boa pokušava reći kako se zna nositi s vremenom i njemu skladnim tehničkim finesama – no od magnetofonske vrpce (na kojoj su zvučali modernije i dinamičnije) do CD-a (na kojem zvuče ispraznije), glazbeni eksperimentalizam prešao je toliko granica da je poražavajuće slušati Bou u njihovom odabiru dosadnjikavog urbanog zvuka za liftove.

“Krug” ili možda bolje – ‘Jaje’, kolekcija je prearanžiranih ‘mućaka’ koje vrlo malo, ako uopće spašavaju, primjerice uleti jedne i jedine Josipe Lisac. U konkretnom primjeru – “Kao mir“, jedan je od najgorih – original koji krasi atmosfera i smirenost koju sugerira naslovom, ovdje je sveden na usputni dijalog gdje Josipa Lisac bezuspješno izvlači svoj maksimum u odnosu na Mladena Puljiza, čiji je dječački glasić grozan pokazatelj koliko taj čovjek nije unaprijedio svoje pjevanje.

Nadalje kod Boe prvo što je nekad u zvuku bilo karakteristično i udarnički jest bas – Damir Košpić čiji su ubodi na basu u originalnim predlošcima “Milion”, “Stol” ili odličnoj ‘coppolovskoj’ temi “Sela gore”, Bou približili primjerice zvuku jednih Gang of Four, ovdje su znatno omekšani ne ostavljajući previše mjesta za neku sličnu, simboličnu usporedbu – s time što je “Milion” donekle sačuvao svoju konstrukciju iako je otpjevan preko volje, dok je dorada “Sela gore” upakirana u takav nemaštovito jeziv dub-reggae štih da je ‘dijalog’ između ‘majke’ i ‘sina’ nepodnošljivo slušati, posebno u refrenu.

Početak kompilacije je obećavajuć – pjesma “Pravda” energičan je uvod s pokušajem pomirbe Boinog ‘art-rock’ i famoznog adult-pop izraza – pjesma koju dodatno krase i uleti zborskog pjevanja čime je Boa stvorila onaj željeni, alternativniji zvuk. No taj alternativniji zvuk pjesmu za pjesmom nažalost bespovratno gubi utrku u pokušajima analiziranja i pronalaženja idealne formule.

Na samom kraju, kroz oskudni live-bonus, koncept dobija svoj ironični epitaf, upravo naslovom jednog od osjetno boljih trenutaka s ove ploče – pjesmom “Kriva priča“.

Kriva priča – krivi pristup. Samo gola prezentacija nečijeg iskustva i ispraznost ponuđenog sadržaja.