Grimes: Upozorenje u obliku cyberpunk elektroničkog kaosa

Kanadsku glazbenicu i producenticu Claire Boucher koja se skriva iza umjetničkog imena Grimes često opisuju kao previše pop da bi bila indie, i previše indie da bi bila pop. Zapravo je njezina glazba nekakav čudesan miks elektronike, R&B-ja, hip-hopa, dream popa i čega sve ne, a njezina posljednja dva albuma, podjednako fascinantni „Visions“ iz 2012. i „Art Angels“ iz 2015., lansirali su je u sam glazbeni vrh te se našli na brojnim top listama najboljih albuma tih godina. No, posljednje dvije godine postala je poznata i izvan glazbenog svijeta kao partnerica Elona Muska, kojeg Forbes vodi kao 20. na listi najbogatijih ljudi svijeta, sa gotovo 30 milijardi dolara u džepu, što je nekako prijetilo zasjeniti njezinu glazbenu karijeru. No, ovogodišnji „Miss Anthropocene“ je jednostavno previše zanimljiv album da se tako nešto može dogoditi.

Taj svoj svojevrsni alter ego, Gospođicu Antropocen, predstavlja kao „antropomorfnu božicu klimatskih promjena“ ili, još detaljnije, „zločinački lik prelijepog, psihodeličnog demona koji uživa u kraju svijeta“, a inspirirana je likovima iz grčke i rimske mitologije koji su utjelovljenja apstraktnih i užasnih koncepata, osvježenih za potrebe 21. stoljeća. Bilo kako bilo, „Miss Anthropocene“ zamišljen je u većem dijelu kao konceptualni album, ali se taj koncept ne skriva u klimatskim promjenama, što se može pročitati na brojnim portalima – više se tu radi o nekakvom propadanju ljudskoga duha, i Grimes se ovdje čini mnogo zabrinutija našim kolektivnim mentalnim stanjem negoli fizičkom propasti.

Tematika je vrlo mračna i ozbiljna u gotovo svakoj pjesmi s albuma, a sama glazba nije ništa posebno lakša ni svjetlija. U svakom slučaju, to je album koji je neusporedivo mračniji od svega što je dosad snimila, album koji je vrlo izazovan i težak za slušanje, što predstavlja veliku skretnicu u odnosu na njegove prethodnike. No, s obzirom na pohvale koje je dobio, čini se da su mnogi spremni uložiti u njega i pratiti Grimes na njezinom nikad dosadnom putu.

Uvodna „So Heavy I Fell Through The Earth“ ne daje još naslutiti čime će se Grimes točno pozabaviti, no dobro nas uvodi u glazbeni dio priče – njezin specifičan, saharinski soprano, u mnogo layera položenih jedan na drugi, lebdi iznad teških beatova i synthova, za pjesmu koja je žanrovski možda najbliskija trip-hopu i koja zvuči kao divlji miks Massive Attacka i Enyje. No, već u sljedećoj, „Darkseid“, nazvanoj po jednom od zločinaca iz Justice League svemira, pozabavit će se temom samoubojstva, uz asistenciju tajvanske reperice PAN, koja je pod pseudonimom Aristophanes već gostovala na prethodniku „Art Angels“ i koja ovdje repa na mandarinskom, pa je jedino što možete posegnuti za prijevodom. I bez toga, pjesma ostaje puna nervozne energije – PAN ima šećerni, gotovo dječji vokal slično kao i Grimes, no koristi ga sasvim drukčije, u svakom sljedećem stihu dižući intenzitet na novu razinu, tako da jednostavno osjećate da se ovdje radi o nečemu vrlo dramatičnom i ozbiljnom. Istoj temi Grimes će se još jednom vratiti pred kraj albuma, u laganoj i fluidnoj „You’ll Miss Me When I’m Not Around“, čija poletnost skriva tešku tematiku.

Još jedna suradnja, ovoga puta s američkim DJ-jem i producentom i_o, dolazi u „Violence“, koja je negdje u domeni house tempa i estetike, i koja je zapravo pokrenula cijelu tu priču o „Miss Anthropocene“ kao albumu preokupiranom klimatskim promjenama – naime, radi se o nekakvoj vrsti loše romanse, u kojoj je jedan partner viktimiziran i koja bi trebala opisivati zlostavljački odnos ljudske vrste prema Zemlji, no, sve zajedno čini mi se vrlo nategnuto, i nisam jedina koja je bliže objašnjenju da ovdje ima više elemenata BDSM supkulture negoli ičega drugoga.

Još jedan zanimljivi trenutak na albumu dolazi u dekadentnoj party himni „4ÆM“ u kojoj se izmjenjuju orijentalni, Bollywoodom inspirirani vokali i prašeći refren u EDM maniri, a koja će se pojaviti na soundtracku videoigre “Cyberpunk 2077”, što nije potpuno neznakovito. Naime, u mnogim elementima se tematika samog albuma poklapa s osnovnim postavkama cyberpunka kao znanstvenofantastičnog žanra, počevši s distopijskom bliskom budućnošću u koju je smještena, pa sve do nekakvog stupnja propadanja ljudskog društva kojeg Grimes ovdje opisuje, a koji je u opreci s visokotehnološkim i znanstvenim postignućima, koja se mogu ogledati i u njezinim vrlo sintetičkim, elektroničkim glazbenim pejzažima.

Dramatična klavirska balada „New Gods“ također se naslanja na tu ideju, kao i nu-metalom i industrialom obojena „My Name Is Dark“, još jedan od vrhunaca albuma, u kojoj se Grimes gotovo vrišteći suočava s izborom pred kojim se nalazi: „Paradise on my right, and h-h-hell on my left/The a-a-angel of death, right behind me“, ponovno su teške riječi koje se skrivaju u njezinom krhkom vokalu.

Dvije pjesme, međutim, iskaču iz tako postavljenog koncepta albuma, „Delete Forever“ i „IDORU“, prva svojom potpuno akustičnom podlogom i čistim, netretiranim vokalima, iako tematizira epidemiju ovisnosti o drogama kao još jedan apokaliptični scenarij, te potonja svojom neskrivenom romantikom i optimizmom, kao otvoreno ljubavno pismo, a u kojoj čak možemo čuti i zvukove ptica koje cvrkuću, čime je mnogo bliža prethodnom albumu i njegovim vedrijim i lepršavijim tonovima. No, vjerojatno postoji razlog što je Grimes upravo tu pjesmu izabrala kako bi zatvorila album, i možda njome isprala svu gorčinu koju ostavljaju prethodne.

„Miss Anthropocene“ tako predstavlja novi stadij u karijeri za Grimes, stadij u kojem postaje mnogo zrelija u songwriterskom smislu i u kojem i od sebe i od slušatelja zahtijeva mnogo veći angažman i promišljanje. Dosad je bilo lako slušati Grimes, ovim albumom to postaje mnogo teže i emocionalno iscrpljujuće. Možete ga doživjeti i potpuno drukčije, ako inače, za razliku od mene, ne obraćate previše pažnju na tematiku – samo njegove sonične kvalitete i produkcijske vrijednosti su možda i dovoljne da mu posvetite pozornost, no čini mi se da će takvi slušatelji možda i propustiti samu njegovu bit. Naime, u srcu svog tog fantasy-cyberpunk elektroničkog kaosa kojeg stvara njezina bujna mašta, Grimes je ovoga puta zakopala važnu poruku, ili točnije upozorenje, kojeg smo kao vrsta već neko vrijeme možda svjesni, ali kao pojedinci mnogo manje – iako je znanstvenotehnološki napredak bez presedana u ljudskoj povijesti, naš moralno-etički kompas ozbiljno šteka.