Arch Enemy
Rise Of The Tyrant
Datum izdanja: 24.09.2007.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Izgleda da oni koji su ‘Gothenburg soundu‘ predviđali krah i kraj, ipak nisu bili u pravu. Naime, iako ‘okrnjen’ komercijalnim opredjeljivanjem In Flamesa i Soilworka, preostali dvojac iz ‘kvarteta velikih’, Dark Tranquillity i Arch Enemy, i dalje se ne predaje te visoko drži barjak tog pravca, koji je svoju punu afirmaciju doživio u drugoj polovici devedesetih.
Jer nakon što je Dark Tranquillity ranije ove godine objavio kvalitetan album “Fiction“, na red je došao i dobar Arch Enemyev. “Rise of the Tyrant” sedmi je studijski album u karijeri ovog vrlo cijenjenog švedskog benda i na njemu se može čuti njegov prepoznatiljiv sound.
U kojem nema mjesta kompromisima, i gdje u maksimalnoj kontradiktornosti, ali i koordinaciji, briljiraju nevjerojatno brutalni vokali njemačke pjevačice Angele Gossow, na kojima joj s pravom mogu biti zavidni mnogi muški kolege, te jako melodične, klasične heavy metalne gitarističke izvedbe.
Točnije rečeno, spoj agresije, sirove snage i melodične tečnosti kreiran je s puno harmonije, pa bih čak rekao da je ovaj album bliži ranijim radovima Arch Enemya nego onim posljednjima. Računajući i ostale detalje, poput bubnjarskih ritam sekcija, koje moduliraju između maksimalno urnebesnog deatherskog blastbeatinga, powerski duplog ‘pedaliranja’ i klasičnih metalnih, a često i granično rockerskih izvedbi.
Također je visoka razina atmosferskog, epskog utjecaja, ‘opaki’ su riffovi, a i dosta je osjetan catchy ugođaj. Zanimljivo je i to da ima dosta brzinskog ‘šaranja’ pa je tako unutar pojedinih naslova njegova razina maksimalno raspojasana, a kreće se od ultrabrzih pa sve do sporih, gotovo baladnih.
Takav je omjer možda i najuočljiviji u “The Great Darkness“, a vrlo je snažna i “Vultures“, koja ima najviše dodira s power metalom, a finišira s osjećajnim, depresivnim pianom. A umjesto uobičajeno napornih intra, ovaj album odmah kreće s prodornim zvukom sirena i žestokim gitarističko/bubnjarskim izmjenama u “Blood on Your Hands“.
“The Last Enemy” uza sve iznesene karakteristike sadrži i fini akustični dio, dok se ‘space synth’ elementi čuju u “I Will Live Again“. Mali odmor nudi tek rockerski instrumental “Intermezzo Liberte“, a možda najtipičniji melodic death naslov je “Night Falls Fast“.
Teško mi je reći da je ovo najbolji album Arch Enemya, jer za tako nešto ipak favoriziram “Black Earth” i “Stigmata”, no, prema mojim procjenama, ovo je najbolji album ‘post Liiva’ razdoblja.
Točnije, najbolji od četiri koja je s bendom napravila Angela, pjevačica sjajnog, osebujnog, posebnog ili ‘najmuškijeg’, kako ga neki vole zvati, ženskog vokala u heavy metalu.