Gotanova tango dimenzija dobila drugi dio

Pet godina nakon prvijenca “La Revancha Del Tango”, sada već prodanog u preko milijun primjeraka, kojim su započeli osvetu zapostavljenog tanga (naravno, u pozitivnom smislu) prema ostalim glazbenim stilovima, trio Gotan Project vraćaju se albumom “Lunático“. Na njemu još dublje i fundamentalnije istražuju svoju ljubav – argentinski tango, a sofisticirano mu dodaju dašak moderne elektronske produkcije po formuli koja im je priskrbila (ne)očekivano velik uspjeh započet 2001. godine.

Magija za drugi album startala je prije točno godinu dana, u mjestu koje je Gotanima urezano u srcu. Inače bazirani u Parizu, Argentinac Eduardo Makaroff, Francuz Philippe Cohen Solal i Švicarac Christoph H. Müller dolaze u Buenos Aires i tamo počinju stvarati ovaj album negdje u travnju 2005. godine. Nazvali su ga po šampionskom trkačem konju iz 1930-ih, čije je vlasnik bio tango-heroj Carlos Gardel.

Za onaj Gotan Project kakav poznate morat ćete pričekati dok ne stignete do druge pjesme. “Amor Porteño“, pjesma koja otvara album, ima onu David Lynch misterioznost. Tome je pridonio i gostujući Joey Burns iz Calexica svojim znalačkim gitarskim upadima, koji su u jednu ruku suptilni, ali definitivno daju spooky-vibru pjesmi. Jednostavan bas-snare ritam, hipnotizirajući vokali Cristine Villalongae – čisto jednostavno i intrigantno otvaranje albuma.

Slijede “Notas” i “Diferente” kojima ulazimo u onu Gotan prepoznatljivu atmosferu – čisti ritam u prvom planu, latino-zavađanje kojemu se teško oduprijeti, podsvijesno zapisivanje muzike u vaš um tako da se ona može spontano javiti bilo kada i zateći vas kako nesvjesno pjevušite ili cupkate nogom baš jednu od ovih pjesama.

“Celos” je potpuno druga atmosfera. Jazz klub, ponoć, crvena svijetla, crveno vino. I sve to negdje u Buenos Airesu, u nekoj četvrti punoj žalosnih lica koja liječe tugu u tom klubu, zajedno s vama. Da ne potonete do kraja, diže vas sljedeća, instrumentalna “Lunático”, po kojoj je nazvan i album. Spoj je jazza, modernog tanga (the Gotan-way) i onog originalnog, klasičnog tanga.

Ipak, da se ne zavarate da slušate neki antikni album, moderno producirana “Mi Confesión” malo odskače po repanju gostujućih argentinskih MC-ja Koxmoz – Apolo Novaxa i Chilija Parkera (ako vam se ne sviđa, srećom kratko traje).

Vraćanje na tango dimenziju je u malo toplijoj i emocionalnijoj “Tango Canción” koja vas u slow-motionu vozi kroz tango muziku. “La Vigüela” je, bez obzira na sintetički ritam i Kraftwerk efekte, još jedan od kutaka kako tango može zvučati ako se Gotan Project poigraju njime. I moram priznat, sviđa mi se! Spoj novog i starog, miješanje modernog i zaboravljenog, korištenje elektronike i gitare kao instrumenta, plus ‘igranje’ vokalima.

Kada bi Air i Gotan Project zajedno isprobavali ili uvježbavali neku pjesmu, onda bi to bilo u stilu “Criminal“, a vjerojatno i bolje. Kraj albuma je prilično zanimljiv, a čak i malo eksperimentalan. “Domingo” je posveta tango-perkusionistu koji se zvao Domingo Cura, a mislim da čovjek koji se bavio sviranjem raznih bubnjarskih dodataka ne bi mogao poželjeti bolju posvetu, onako u isto vrijeme nenametljivu, ali s jasnom porukom.

Zatvarajuća, i najduža pjesma na albumu – “Paris, Texas” nije u tango outfitu, ali je pravo majstorko djelo kojim Gotan Project odaju počast Wimu Wendersu i njegovom filmu iz 1984. godine. Jedan je od mojih favorita Gotanovih sporijih pjesama.

A bez obzira jesu li spore ili plesne, album “Lunático”, iako kronološki ‘mlađi brat’ albumu “La Revancha Del Tango”, po zrelosti je definitivno njegov ‘stariji brat’, onaj koji je iskusniji i koji pazi na mlađeg. Mislim da su opet pogodili pravu formulu koja će im otvoriti još više novih vrata.