Gospodin hrvatskog rocka

Iako su Drago Mlinarec i Grupa 220 djelovali zajedno tek nekoliko godina, onih finalnih s kraja šezdesetih i nešto malo početkom sedamdesetih, njihov kultni status hrvatskih rockera nikada i nigdje nije nimalo upitan.

I to, uz ostalo, zato što su prvi pravi hrvatski autorski bend, čija je popularnost u spomenutim vremenima nadilazila naše zemljopisne okvire, što dokazuje i titula najboljeg jugoslavenskog benda 1967. godine.

Pjesma “Osmijeh“, njihov zaštitni znak i himna tadašnje, a i mnogih kasnijih rock generacija, jedna je od naših najljepših ljubavnih pjesama uopće i vjerujem da ne postoji nitko tko makar i usputno prati zbivanja u muzici a da nije čuo za nju.

Upravo ona otvara karijeru benda, pa sukladno tome i ovu jako dobro ‘pogođenu’ kompilaciju pjesama, koja je u svojem najvećem dijelu posvećena Dragi Mlinarcu. Jer, i u vremenima Jutarnjih zvijezda, benda s kojim je 1962. godine započeo karijeru, a pogotovo u Grupi 220, on je bio taj koji je najviše komponirao i istovremeno pokazivao izuzetno velike kantautorske sposobnosti ali i manire.

Što je vrlo zorno prikazao nakon raspuštanja benda 1971. godine, od kada se uspješno snalazio u solo karijeri. Tako je i ova kompilacija podijeljena na dva dijela, odnosno disca, od kojih je prvi predstavljen pod imenom “Grupa 220”, a drugi “Drago Mlinarec”.

Kao što je istaknuto, vrata kolekcije otvara “Osmijeh”, a nakon nje su poredane preostale dvije najpoznatije pjesme Grupe 220; “Grad” i “Uvijek kad ostanem sam“. Upravo su te tri pjesme objavljene na EP-u ožujku 1967. godine i još dan danas imaju ugled i status kao rijetko koji naslovi kompletne hrvatske diskografije.

Uz naslove s još jednog svevremenskog izdanja, debut ploče benda “Naši dani” iz 1968. godine, posebnu pozornost treba posvetiti i naslovu “Razgovaram s morem“, kojeg je Mlinarec napisao za splitski festival iste godine s Arsenom Dedićem, još jednim doajenom hrvatske muzičke scene. To je ujedno još jedan reprezentativni skladateljski primjerak, ovoga puta spajanja tradicionalnog dalmatinskog folka s rockom.

Reprezentativnim primjercima mogle bi se ustvari nazvati i sve ovdje ponuđene pjesme, jer, uz to što su u novijim, aktualnim vremenima, bile jako teško nabavljive, one u pravom svjetlu prikazuju proces stvaranja ‘hrvatskog autorskog rocka’. Jednako možemo reći i za naslove na drugom discu, na kojem se nalazi repertoar Mlinarčevih samostalnih ostvarenja.

Među tim pjesmama vjerojatno je najpoznatija “Caracas“, a moj osobni favorit “Ne brini, doktore“. Sve one, od “Pop pjevač” ili “A ti se ne daj“, s njegove istoimene prve samostalne ploče, pa do “Kriza“, nude kompetentan i opsežan uvid u ono čime se od 1967. s Grupom 220 pa do 1983. godine i solo ploče “Pomaknuto” najviše bavio ovaj istinski gospodin hrvatskog rocka.

A za svoj je dugotrajni rad primio brojna priznanja, poput Porina za životno djelo, Vjesnikove muzičke nagrade Josip Štolcer Slavenski ili Crnog mačka. Ova je kolekcija dokaz da ih je sve apsolutno zaslužio. Ipak, vjerujem da mu je najveća nagrada ta što i danas ima veliki broj ljudi koji cijene njegovu muziku i sve što je radio u protekla četiri desetljeća.

I to, što je najvažnije, bez prenemaganja, predano i s puno ljubavi prema onome što i za koga to isto radi. Zato i jeste gospodin. S jako velikim ‘G’.