Gorillaz: Od kulta do ugaslog vulkana

Nakon albuma “Humanz” koji je izašao prije nešto više od godinu dana, svačiji omiljeni animirani bend složio je novu glazbenu tvorevinu, album “The Now Now“. “Humanz” je zbunio mnoge obožavatelje jer se iznenadno i bez upozorenja eksperimentalnim stilom udaljio od dosadašnjeg stvaralaštva Gorillaza. Ocjene publike bile su podvojene, a album je ostavio sklizak teren za nadolazeći album. Time rečeno, masovna publika koju Gorillazi imaju čekala je novi album s povećalom i s nadom da će ovaj album iskupiti razočaranje prošloga.

“The Now Now” možemo deklarirati kao solo album 2D-a, glavnog protagonista Gorillaza čiji je animirani lik najupečatljiviji te je postao ikona cijelog benda. 2D je alter-ego iza kojeg se krije Damon Albarn, pedesetogodišnji britanski glazbenik koji je prije Gorillaza bio glavni vokal grupe Blur. Snimanje novog albuma započeto je tijekom “Humanz” turneje. Album je osmišljen i snimljen u kratkom vremenskom periodu zbog želje Albarna za novom turnejom.

“Humility” je suradnja s Georgeom Bensonom koja otvara album u simpatičnom tonu. Odmah nas upoznaje s lajtmotivima cijelog albuma – izolacijom i osamom kojima je funky instrumental samo krinka. Za ovu je stvar objavljen i videospot u kojem možemo vidjeti  igru Jacka Blacka i 2D-a. “Tranz” je dinamična stvar zabavna za slušanje te je karizmatična u usporedbi s  ostalim stvarima albuma. Plesna je te bi mogla proći kao odlična stvar za ljetne zabave i klubove. “Hollywood” je stvar koja se približava starom duhu Gorillaza. Kolaboracija je sa Snoop Doggom i Jamiejem Principleom, a produkt  je u krajnjem slučaju nesvakidašnji i interesantan. Govori o Hollywoodu kao fatalnoj i zavodljivoj ženi s kojom je ponekad teško izaći na kraj.

“Kansas” zvuči mekano, bez forme i mete. Iako također govori o melankoliji, izolaciji i  beznađu, teško je saživjeti se s ugođajem i osjećajima koje pokušava prenijeti. U “Sorcererz” se vokal 2D-a i instrumental doimaju kao srasla cjelina te se međusobno komplimentiraju pa pjesma zvuči skladno, koherentno i tečno. “Idaho” se razlikuje od prethodnih stvari, a prožima je ton nostalgije i psihodeličnosti koja nastupa na kraju pjesme. Iako na trenutke zvuči kao elektrificirani country i patriotska himna, zanimljiva je uhu jer je eksperimentalna.

“Lake Zurich” je svemirski i plesni instrumental bez vokala koji oživljava ikoničan zvuk osamdestih, ali ga odvodi u krajnost zbog čega zvuči napornim. S druge strane, “Magic City” zvuči obično i nedojmljivo te nedostaje simulacije ušima ili jednostavno pogađa krivu žicu. U “Fire Flies” se ističe vokal koji se čini dalekim i umornim, ali instrumental ga ometa i oduzima mu na izražajnosti. “One Percent” je ponovno melankolična i relativno neupečatljiva stvar koja zvuči jednostavno i blijedo. “Souk Eye”  je ljetna pop pjesmica i to je sve što je. Nedostaje joj karaktera i ličnosti pa zatvara album nedorečeno.

Svjedočiti evoluciji i razvitku genijalnog benda je zanimljivo iskustvo za svakog obožavatelja, ali ipak mnogi bi mogli ostati razočarani ovom generacijom Gorillaza.  Mi kao publika, slušatelji i obožavatelji bendu možemo uvelike otežati posao, jer sebično želimo da nastave raditi glazbu u koju smo se isprva zaljubili, umjesto da ostanemo otvoreni te bez predrasuda i očekivanja uživamo u sazrijevanju benda. Ovaj album se nalazi na suprotnoj granici krajnosti spram prošlog albuma “Humanz”.

“The Now Now” se čini kao plah, mlak i nedorečen album, a teško je nezamijetiti nedostatak kreativne iskre i inovacije. Na prvo  se slušanje čini monotonim, pjesmama nedostaje prepoznatljivost i karakter pa ne potiče na drugo i detaljnije slušanje. Album odiše osjećajem izolacije i alijenacije, osjetljivosti i usamljenosti, iako teško i nekoherentno prenosi ovo raspoloženje i poruku.

Čini se da su se Gorillazi držali jednostavnije šablone i motiva te da nisu odlazili u ekstreme kako bi se izbjegle negativne kritike, a to u ovom slučaju nije bilo najsretnije rješenje. Rezultat je album koji je materija bez forme, bezlična glazba bez karizme kojoj nedostaje kreativnosti i iskre, a najbolje mu stoji pridjev “zaboravljiv”. Također, teško je probavljiv album koji zvuči kao prosječna ljetna pop playlista kada dolazi od kultnog benda. Koliko god tužno bilo, čini se da sve ima rok trajanja i ograničenu količinu kreativnih sokova na raspolaganju. To ovaj album potvrđuje, a teško je razlučiti je li u pitanju blijed stvaralački zanos, ili se sjaj jednostavno istrošio i isprao tijekom godina.