Gorillaz “Song Machine, s.1”: Pjesme za čudna vremena

Složeno fiktivno prostranstvo virtualnog benda Gorillaz dvadeset i dvije je godine star projekt kantautora Damona Albarna i ilustratora Jamieja Hewletta. Zamišljena u svijetu opterećenom plastičnošću, ideja je bila prevesti satirično shvaćanje glazbene industrije u doslovnu manifestaciju percipiranog problema – umjetno stvoren kolektiv s umjetnim likovima i umjetnom prošlošću. Na zasluge autora, predočena artificijelnost donijela je podjednaku količinu audio i vizualne ekscentričnosti te probila limite percipiranog dosega multimedijske umjetnosti, eventualno postavši stvarnijom od mnogih suvremenih izvođača. Poslije svih tih godina, grafički aspekt gospodina Hewletta nastavlja rasti i sazrijevati, unositi karakter, inovaciju i zabavu u tvorevinu, no Albarnov glas i pero sežu dublje. Melankolična glazba postala je kontrapunkt bitku grupe, vodič ostalim potezima pronicljivosti i sjećanjima.

U slavnoj karijeri Gorillaz su izdali sedam studijskih albuma (uključujući ovaj) od kojih se čak dva smatraju legitimnim klasicima – “Demon Days” (2005.) i “Plastic Beach” (2010.). No, prošlo desetljeće (period nakon “Plastic Beach”) po mnogim publikacijama i fanovima naziva se donekle siromašnim ili relativnim kreativnim nazadovanjem – stav s kojim se osobno ne mogu sasvim složiti. “The Fall“, premda pohvalno eksperimentalan, ponaša se poput jedne od mnogih b-side kolekcija benda, dok ga je izostanak Hewlettovog doprinosa učinio jednostavno suvišnim (unatoč pokojom dobrom pjesmom poput “Amarillo” ili “Revolving Doors”). Sedam godina kasnije dobili smo “Humanz“, maničan festival u čast skorašnjeg smaka svijeta. Odmaknut od razine najboljih im postignuća, projekt je i dalje uspješno ispunio konceptualno obećanje prezentirajući se poput labilno kurirane playliste.

Podijeljena kritika rada i dalje mi je nejasna, mada se slažem kako oslobođeni kaos prividno pretjeranih suradnji nije u potpunosti doveden pod željenu kontrolu. Naredni “The Now Now” bio je izravni odgovor na primjedbe! Djelo je i danas izrazito ugodno i lijepo, ali u nedostatku prepoznatljive energije – obgrljaj okolnih negodovanja kolaboracije je svelo na minimum, a skladbe oslobodilo od rizika. Osjetna suzdržanost u ekspresiji rezultirala je sklopom vrlo dobrih, ali previše sigurnih trenutaka. Dakle, ništa proizvedeno nije bilo loše, naprotiv, samo je ostavljen dojam nesigurnosti, povremeno i izgubljenosti. Za Gorillaz je očito bilo potrebno razdoblje političkih, društvenih i zdravstvenih nepogoda za mirenje sa subjektivnom stvarnošću. “Song Machine” serijal dokaz je napisanog!

Ideja nove ere stvaralaštva predstavlja antitezu “Humanz” koncepta. Radi se o kompilaciji jedanaest pjesama u odsustvu nekakve naznake tematske kohezije – prosto rečeno, kompozicija jedanaest singlova. Nagli preokret muzici je u principu omogućio prostor lakšeg disanja, okoliš poticajnog karaktera – ubijanjem vlastitog boga dolazi se pred vrata pravog napretka. Još jednom, duž “Strange Timez” ne provlači se kontinuirana tema (lako uočljiva sveobuhvatna spoznaja), ali oslanjanjem na navedeno Gorillaz zapravo daje snažniju izjavu nego na nekolicini prethodnih izdanja. Glazbeni stilovi fluktuiraju od pjesme do pjesme – koriste se motivi funka, soula, psihodelije, alternativnog rocka, hip hopa i elektronike. Amalgamacija navedenog od LP-ja tvori kolaž specifičnih zvukovnih isječaka preuzetih iz raznih etapa umjetničkog djelovanja grupe.

Iako muzika obitava u svemiru lišenog pravila homogenosti, ne mogu reći da napravljeno ne funkcionira kao cjelina (i začuđujuće stoji veoma stabilno). Postoji određena, teško definirana, estetska nit koja kolekciju skladbi drži na okupu – poput strune koja sprječava tucet balona od raspršivanja po nebu. Eklektična produkcija, suma live instrumentacije i procesuiranih tekstura, podjednako je vrckava i melankolična, puna života, ali opet u stalnom preispitivanju istog. Pisanje i struktura oslanjaju se na težinu pojedinog momenta, iskorištavajući žanrovske tendencije suradnika kod stvaranja zasebnih prostorija, jedinstvenih toj singularnoj kolaboraciji. Upravo je zato slušanje albuma usporedno s kretanjem kroz enfiladu gdje svaka sljedeća soba nudi različito iskustvo, doživljaj. Atmosfera prigodno oscilira, u korak s tijekom, balansirajući netrpeljivost s uzbuđenjem, ležernošću i tugom.

Raznolikost konačno biva opravdana kvalitetom urađenog! Ponekad je najljepše samo zatvoriti oči i prepustiti se padu kroz kaleidoskopsku crvotočinu. U jednom trenutku izloženi smo podražajima hip hop/punk unije “Momentary Bliss“, a u drugom plešemo uz funky ritam “The Valley of The Pagans” – drugdje smo pak obavijeni dark wave paranojom (“Strange Timez“). “The Pink Phantom” osobito je divna! Oblikovani su krasni potezi luksuzne glazbe koji protagonista prate prema okončanju njegove realnosti. U procesu je iznesena bolna introspekcija mimoilaznim stihovima prisutnih – simbioza slomljenog vokala 6BLACKA s grandioznim pjevanjem Eltona Johna naizgled je neostvariva, ali naposljetku genijalna. “Friday 13th” s “Aries” nastavlja melankolični niz na najbolji način – bas na “Aries” kao da je napisao Peter Hook, dok “Friday 13th” pruža anđeoski vibe (od suptilnih puhača do harmonija i izvedbe Octaviana).

Također moram izdvojiti impresivnu Fatoumatu Diawaru na r&b/bossa nova kompoziciji “Désolé“, melodiju pripjeva i pulsirajući beat na “Pac-Man” te “Plastic Beach” utjecaje na “The Lost Chord” (nautično blaženstvo skrojeno notama flaute i sintesajzera). Iako niti jedna pjesma ovdje nije loša, postoje segmenti na kojima se možda moglo još raditi. “Chalk Tablet Towers” ne izlazi dovoljno iz zadane matrice (beat je prilično pravocrtan, a St Vincent nedovoljno korištena), dok “Dead Butterflies” nažalost uopće ne plijeni pažnju (pasivno se prepušta pozadini). Usprkos nekolicini zamjerki, “Song Machine, Season One: Strange Timez” najbolji je rad najdražeg nam virtualnog benda od “Plastic Beach”. Pokazana je odlučnost te uvjerenje u ispravnost kreativnih odluka – na kraju tko smo mi da kažemo drugačije?