Good Wilson: Melankolični i sanjivi indie pop iz Beča

Uvijek je dobro malo otputovati u neku državu koja nije toliko glazbeno eksponirana kod nas, jer i tamo se može naći mnogo lijepih stvari. U svojem istraživanju, ovaj put nisam otišao daleko, tek do Austrije i tamo zapazio jedan vrlo dobar novi bend o kojem bi se moglo mnogo pričati narednih godina, barem u matičnoj im državi. Riječ je o Good Wilson.

Bend ne postoji dugo, nastao je prošle godine i ubrzo je izdao svoj prvi singl. Potom su očito skupili glave, te složili i cijeli album koji je sad pred nama. Album je dobio ime po bendu, a na njemu se nalazi 11 skladbi ukupne dužine (za današnje vrijeme) zavidnih gotovo 45 minuta. Pjevaju na engleskom jeziku.

Pjesme su indie pop karaktera, laganijeg tempa s kojim pokušavaju dobiti na atmosferičnosti pjesama. U većini slučajeva i uspijevaju. Upravo te usporenije i ljenije melodije odgovaraju ovom dobu u kojem ne smijemo pretjerano mrdati, pa je to dušu dalo za popodnevno ‘čilautanje’ nakon ‘rada od kuće’.

Album započinje poprilično čudno i neočekivano, s apstraktnim ambijentalno-klavirsko-eksperimentalnim dijelom zbog čega sam pomislio da ćemo prije dobiti nešto poput Nils Frahm ili Jamesa Blakea. Ipak, već s prvom pravom pjesmom “Till We Meet Again”, dobili smo lepršavi indie pop, pa sam znao da sam na dobrom putu.

Upravo na temelju te skladbe, balansira i ostatak albuma. Poneka pjesma je nešto više sjetnija i melankoličnija, poneka veselija, što albumu daje dobru dinamiku sanjivog zvuka, a to se već dalo naslutiti najavnim singlovima “Walk The Talk”, “Divine” i “Till We Meet Again”. Generalno, nisu jedino te pjesme ono što je dobro ovdje.

Svakako treba istaknuti najdužu šestominutnu “Fall in Fall” koja je poprilično nostalgična, pa mi djeluje kao neka bečka verzija Hawleyevih šlagera, zaraznu “Blaze” u kojoj dobivamo najdojmljiviju igru glasom, te posljednju akustičnu “Wanna Do It Right” koja odiše freak folk šarmom poput onoga što radi Devendra Banhart.

U konačnici, album ima jednu manu. Možda su neke pjesme zericu predugačke. Da su kraće, album bi dobio još više na dinamičnosti, iako i ovako nije loše jer je sve zapakirano u atmosferični indie pop u kojem sanjivost dolazi u prvi plan. Iako album obiluje nekom nostalgijom i melankolijom, a i retro zvukom, Good Wilson su to sve lijepo prebacili u današnje vrijeme, te ponudili dovoljno zanimljivog materijala za ponovna slušanja.