Goo Goo Dolls: Puno pitanja, (pre)malo odgovora

Goo Goo Dolls spadaju u onu kategoriju ‘vjerujete li ili ne – oni još postoje‘. Iako je od njihovog najvećeg (jedinog?!) hita prošlo više od 20 godina, oni su i dalje tu, redovito isporučuju studijske albume u rasponu od 3-4 godine… Tako da, oni su tu.

Prošlo je tri godine od prošlog “Boxes”, a malo tog se promijenilo u karijeri benda. Ili ipak jest?

Čim sam ubacio album u stereo uređaj, zapitao sam se što to slušam? Da li je to stvarno neki novi album Goo Goo Dollsa ili neki mlađahni bend koji se želi ubaciti na vlak kojeg predvode bendovi kao što su The Killers, Imagine Dragons, The 1975 i slični. Da skratim, Goo Goo Dolls su napravili vjerojatno najpopičniji album karijere kojima je jasno da se žele dopasti mlađoj populaciji.

Ako uzmemo u obzir njihove godine (i Rzeznik i Takac su debelo preko 50 godina života), teško mi je shvatiti zašto su skroz zaokrenuli priču jer sve to mi djeluje previše ulizivajući, iako sama glazba i nije preloša. Recimo da sasvim solidno prati današnje pop rock standarde…

Da mi je netko pustio pjesme “Indestructible” i “Fearless”, te me pitao tko je to, nikad ne bih pogodio jer bih prije počeo bubat bendove koje sam gore nabrojao. Tek s trećom “Miracle Pill” bih se počeo usmjeravati prema nešto starijim bendovima, pa možda bi kao ‘lucky guess’ i pogodio da se ipak radi o Goo Goo Dollsima. Nakon tog ipak dolazimo do mnogo uhodanijih pjesama za bend.

Iako je vođena synthovima, “Money, Fame & Fortune” djeluje kao tipična pjesma benda zadnjih 20-ak godina… Bezlična i neinventivna u niti jednom pogledu, kao da je stavljena na album jer je nešto trebalo popuniti album. Takvih ‘standarda’ do kraja ima dovoljno da jedino mogu požaliti da početni bljesak moderne pop rock produkcije nije potrajao malo duže.

Ipak, i u takvom okruženju ima nekoliko pjesama koje lijepo evociraju na ’80-e i ’90-e prošlog stoljeća, a tu ponajprije mislim na “Step in Line” koja kao da je ispala s američke top liste od prije par dekada te “Life’s a Message” koja, iako je previše ispeglana, podsjeća na onaj bend i zvuk kojeg su predstavljali u ’90-ima.

Kad budu objavljivali neki novi album, vjerojatno ću se ponovno začuditi da još uvijek postoje, iako sam ih gledao u ljeto 2018. kad su sasvim solidno zvučali uživo. To je bend kojem je zenit odavno prošao i sad mlate praznu slamu. Tu i tamo pogode, tu i tamo ne, ali ovaj album mi je zbunjujući. Da ne znam da su to Goo Goo Dollsi, rekao bih da je to lijep pokušaj spajanja modernog pop-rocka s onim starijim, ali budući da znam koji je bend, moram se jednostavno zapitati zašto 55-godišnjaci sviraju ljigave pop-rock pjesmice. Iako je to i najbolji dio albuma, jednostavno mi je čudno da ‘ozbiljni’ glazbenici love trenutnu modu.

Bilo kako bilo, “Miracle Pill” je još jedan prosječan album Goo Goo Dollsa, nijansu bolji od prethodnika “Boxes”, ali i dalje potpuno irelevantan za današnju (pop-)rock scenu. Sve je preproducirano i ispeglano te nedostaje one sirove snage koju i dalje imaju uživo, pa se za kraj mogu pitati još jedno pitanje – čemu sve to?!