Gluhi dani za rusko selo

    1009

    Erik Truffaz

    Arkhangelsk

    Datum izdanja: 14.05.2007.

    Izdavač: Capitol / Dallas Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Miss Kaba
    2. Red Cloud
    3. Trippin’ The Lovelight Fantastic
    4. Snake Charmer Man
    5. Nobody Puts Baby In The Corner
    6. Les Nuits De Monsieur Naj
    7. Arkhangelsk
    8. L’un Dans L’autre
    9. Akiko
    10. Entre Le Ciel Et L’eau

    Arkhangelsk” kao geografski pojam možda nešto znači uvaženom Robertu Pauletiću, ali prosječnom konzumentu jazza i zemljopisa ne znači praktički ništa. Riječ je o gradu kojih 900 kilometara sjeverno od Moskve, s ljutim zimama koje doslovno razjedaju kuće.

    Dakle, ništa čudno za sjeverna ruska naselja – osim što je tijekom nekolikih takvih zimâ Erik Truffaz ondje znao nastupiti sa svojim sastavom, pri čemu ga se duboko dojmilo rušilačko djelovanje vremenskih prilika na krajolik. Naknadno otkriće radova ‘anarhitekta’ Richarda Greavesa, koji nastambe slaže isključivo najlonskim nitima, bez uporabe čavala, odvijača pa čak i prethodnog nacrta i plana, došlo je Truffazu kao reminiscencija na arhangelske prizore, koji su narasli u inspiraciju za čitav disk.

    Truffaz (1960.) je jedan od najzapaženijih trubača europske jazz scene posljednjih godina, kojeg smo u sklopu ovogodišnjeg jazz ciklusa vidjeli i u Lisinskom u Zagrebu, gdje je nastupio sa svojim desetogodišnjim kvartetom (Patrick Muller – klavir, Marcello Gulliani – kontrabas, Marc Erbetta – bubnjevi).

    U matični sastav Truffaz često inkorporira i druge glazbenike, ponajprije vokalne – rapper Nya već je sudjelovao na solidnom dvostrukom živom albumu “Face-a-Face” (Blue Note, 2006.), no za ovu prigodu pozvani su još čak dvojica, britanski indie kantautor Ed Harcourt i francuska uzdanica Christophe. Ovo šaroliko društvo donekle odražava kako narav diska tako i Truffazova stilska usmjerenja.

    Muziku podržava

    Osnovno razmeđe Truffazova glasa, presudno oblikovanog Milesom Davisom u zadnjem desetljeću maestrovog života, jest gotovo ECM-prostornost i ambijentalnost, sučeljena s otvorenim, temeljitim zahvatima u elektroničku sferu (drum’n’bass, hip-hop). Ako se malo bolje razmotre, svi ovi sastojci pojedinačno se pokazuju prilično poblematičnima: ECM-estetika je već odavna postala apsolvirana, dosadna i samodopadna do bola, u elektronici je smjelost i bizarnost daleko odmakla, a zvuk kasnog Miles Davisa oponašan je prečesto da bi ga se toleriralo ukoliko rezultati nisu posve iznimni.

    Stoga nije čudo da je Truffaz ostvario dobre albume samo ondje gdje je u ovakav spoj ušao smjelo i energično (kao na “Walk Of The Giant Turtle”, EMI, 2003.)

    “Arkhangelsk” je, pak, gotovo ‘popistički’ mekan album, i time sebi stavlja omču oko vrata. Ambijentalne posvete nemilosrdnim ruskim pejzažima snimljene su na način čuven već (pre)više puta. Čak i osrednji radovi Jana Garbareka čista su Platonova ideja većine instrumentala na ovom disku, i da vam valja stotinu puta birati između Arkhangelska i, primjerice, “Places” (što ga je Garbarek snimio 1977!) stotinu puta biste trebali izabrati potonjeg.

    Osim ugodne i nenapadne atmosfere, od glazbe u ušima ne ostaje gotovo ništa. S vokalnim skladbama stvari stoje još gore, jer se Hartcourtov vokal (“Red Cloud“) ne može odlučiti između Toma Waitsa i, božeprosti, Eddie Veddera, dok Christopheov vokal s francuskim tekstovima zvuči toliko kičasto da ga ni bolja glazbena pratnja ne bi izvukla, a kamoli takva kakva je u “L’un dans autre“.

    Truffaz je u želji za potvrđivanjem svog statusa napravio neiskren album pun prenemaganja, s energijom apsolutno nedostojnom njegova velikog uzora; čak i plošniji Davisovi albumi, poput “We Want Miles”, doimaju se snimkama s ogromnim mudima naspram Truffazovih manirizama.

    U pitanju je nedvojbeno izvrstan trubač, no ukoliko sljedeći album ne donese bitno bolje rezultate, moglo bi se lako zaključiti da je priča o Truffazovu proboju zapravo tek pokušaj frankofonske jazz klike da pošto-poto proizvede svog heroja, nalik britanskoj rock industriji koja štanca lažne ‘pop-vunderkinde’ na tjednoj bazi.

    Najbolji dokaz tome je poprilično tanka diskografija, u kojoj osim spomenuta dva albuma malo što zaslužuje epitet istinski eksperimentalnog. Spajanje stilova više nije – kao nekoć – dostatno za status ledolomca.

    Iako čitava ‘štorija’ oko ruskog sela i anarhitekture sugerira da je upravo takva uloga Truffazova tiha želja, prije će biti da se čovjek na ledu okliznuo negoli ga zbilja mrvi.

    Muziku podržava