Glazbeni profesionalizam u službi mediokritetskih ideja

Veliki redatelji poput Luisa Bunuela, Woodya Allena ili Ingmara Bergmana manje-više su snimali isti film cijeli život. Australski rockeri AC/DC cijelu su karijeru sagradili na jednom riffu, a o ponavljanju istih liričnih motiva i glazbene produkcije na hip-hop albumima da ne govorimo.

Takav pristup često donosi uspješne rezultate. Umjetnik je najbolji kad u svoja djela stavlja ono o čemu razmišlja dan i noć, svoje opsesije i tragedije. Kako imamo samo jedan život, iskustva i zanimanja su nam ograničena vremenom i prostorom u kojem živimo.Zagrebačka hip-hop/rock/pop grupa Elemental tako snima slični ili isti album već više od deset godina. Jedina razlika između prije navedenih ljudi i Elementala je što su ovi prvi hrabri, genijalni, beskompromisni umjetnici, a Elemental solidni glazbenici, ali populistički bend za ‘građanstvo’ i salonske ljevičare. Premda ni sami tog vjerojatno nisu svjesni.

Oni nikako nisu loši glazbenici. Gitarist Erol Zejnilović, basist Lovrenčić, bubnjar Vodopijec i klavijaturist Zanoški majstori su svog zanata koji svakim nastupom bivaju sve bolji i uigraniji. Remi je iskusna reperica/pjevačica koja ima puno gaža ispod svojih dizajnerskih cipela ili starki (što već nosila), a MC Shot dokazao se kao vrlo dobar producent i nešto lošiji MC.

Problem ove grupe bio je kako snimiti čvrst, povezan album s desetak jakih pjesama. Uvijek su u stanju isporučiti solidne singlove, no ostatak albuma nije mogao pratiti taj tempo. “Romantika” je uistinu izvrsna pjesma koja je jedna od rijetkih takvih u svijetu hip-hopa gdje žena preuzima glavnu ulogu u seksualnim odnosima i muškarca promatra kao objekt. “Crveno” je gotovo filmski prikaz propale veze kakvih fali u glazbi na ovim prostorima; fatalistički, do kosti ogoljen, a opet sentimentalan. “Iz dana u dan” pak je bio vrlo dobar singl koji uz pijevni refren može poslužiti kao himna izgubljenih generacija u Hrvatskoj. Ne pretjerano hrabra ili inovativna, ali odrađuje posao.

Takvih singlova kroz karijeru Elemental je imao još, ali antologijski album kakav su singlovi najavljivali je izostao. Jedan od problema šestog po redu albuma “U redu je” jest taj što nema nijedan takav moćan singl. Uvodna “Balkana” možda je najbliže tome kojim su putem trebali krenuti, bar što se kompozicije pjesama tiče. Klavijature, prljavi riffovi u pozadini i izmjenjivanje vokala MC Shota i Remi koja pokazuje kako je napredovala na svom vokalu, i kako ju se ne može okarakterizirati samo kao repericu, već i kao sve bolju pjevačicu.

Slična je situacija i s pjesmom “Nož” koja je tekstualno možda i najbolja pjesma ovdje gdje je ljubav prikazana kao rat. Remi, pak zvuči najiskrenije i najljuće u “Po mojoj mjeri” gdje se obračunava s muškim šovinizmom i seksizmom. Ostatak ploče ne donosi više toliko zanimljivih trenutaka. “Hejteri” su možda i najlošija pjesma koju su napisali od svojih početaka, naslovna “U redu je” zvuči poput umjetnih rockerskih projekata poput Žanamari & J’Animals, a jedino “Prašina” pruža u drugom dijelu albuma pruža još poneki pamtljiv trenutak.

No, vrlo dobro odsviran, produciran i odrepan/otpjevan album nikako se ne može proglasiti glazbenim promašajem. Najveći problem leži u tekstualnom, ideološkom dijelu. Elemental na čelu s Remi htjeli bi biti borci za pravdu, kroničari ovog teškog razdoblja Hrvatske. No, njihovi tekstovi i stavovi ne razlikuju se puno od mediokritetskih tekstova društvenih kroničara kakve nalazimo na svakom domaćem portalu.

Ako se govori o nekoj društvenoj promjeni, borbi, ili revoluciji potrebna je doza bijesa. Kako bi to trebalo zvučati, mogli bi se ugledati na El Bahatteea i njegov album “Amen”. Jedino što se tako nešto, za razliku od tehnike sviranja i pjevanja, ne može naučiti. Dok je album Generala Wooa “Verbalni delikt” zvučao kao vapaj i bijes iz ratom i ekonomijom uništene Hrvatske, Remi i MC Shot zvuče kao dobrostojeći Zagrepčani koji gledaju na krizu sa subotnje špice, koliko god se trudili zvučati revolucionarski.

No, ukoliko su već nazovimo ‘salonski ljevičari’, oni bi svojim obrazovanjem i duhovitošću agresiju mogli zamijeniti satirom ili apsurdnim humorom, kako to čine splitski kvartaši Dječaci i Kiša metaka, da ne govorimo o njihovim kolegama preko velike bare. Hip-hop grupe poput Public Enemya su pri kraju ’80-ih prozivanjem američkih heroja praktički riskirali svoje živote, ne samo zbog umjetnosti, već i zbog boljitka svojih ljudi. N.W.A , premda u osnovi amoralni gangsteri, su zbog svojih stavova o policiji, državi i vlastima bili pod pratnjom FBI-a, te na neposredan način bili vjesnici velikih nereda u Los Angelesu.

Ako bismo ovaj album promatrali u stanju u kojem je hrvatska glazba posljednjih nekoliko godina, on bi zaslužio višu ocjenu, ponajprije zbog produkcije, kvalitete sviranja i vokalnih izvedbi. No, zašto bi hrvatska glazba trebala zaostajati za svjetskom i osjećati se u startu inferiornom, tako da kad situaciju gledamo geografski šire ovako odsvirane albume nalazimo na svakom koraku, a buntovništvo Remi i družine (osim nekoliko nadahnutih i hrabrih trenutaka) možemo prije nazvati populizmom u zemlji gdje svi prigovaraju, dive se prosvjednicima u stranim zemljama, a svoje ismijavaju.