Glazbeni kaos

Jedan od najzbrkanijih, ako ne i najčudnijih albuma u ovoj godini, izdala je francuska pjevačica Camille. Njen “Music Hole” toliko je neuobičajen i zanimljiv, a s druge strane prenapadan i dječji zaigran, da mi je bilo teško odrediti da li se Camille zafrkava ili ona to ozbiljno…

Punim imenom Camille Dalmais, rodila se prije trideset godina u Parizu. Početna zanimanja za balet i bossa novu zamijenili su jazz i eksperimenti, što se najbolje da iščitati na njenim albumima. Već je u tinejdžerskim godinama napisala vlastitu pjesmu, a danas joj idu kao od šale pa je već došla do trećeg albuma.

Većina glazbenih podloga na “Music Hole” proizašle su iz ljudskih grla i ruku, s različitim stilovima pjevanja, šaputanja, pljeskanjima, pucketanjima i drugim improvizacijama, pa je prava divota poslušati alternativniji način skladanja melodija. Ipak, povremeno se koriste i klasični instrumenti poput perkusija, klavira i slično, jer bi bio preveliki kaos i zamor da se oni ne pojavljuju.

Vokalne dionice također su vrlo zanimljivo raspoređene, u jednom trenutku se pjeva normalno, u drugom Camille podsjeća na neku vilenjakinju, u trećem je ‘podebljana’ nizom pratećih vokala koji daju dodatnu dinamiku, u četvrtom… Ma ne znam sve kako bih opisao, to se mora preslušati.

Već uvodna “Gospel with No Lord” pokazuje eksperimentalni mentalitet Camille pošto pjesma zvuči kao pop verzija Janis Joplin koja se poigrava r’n’b ritmovima uz gospel tematiku i nekoliko totalnih promjena ritmova, posebno u središnjici pjesme.

“The Monk” započinje kao klavirska balada da bi se vokalno obogatila različitim zavijanjem i dinamičnim ponavljanjem ‘pa-pa-pa’ zbog čega pjesma zvuči kao da je ispala sa soundtracka “Gospodara prstenova”.

Posebno treba istaknuti “Home Is Where It Hurts” radi njezine iznimne ljepote i neodoljivog ritma, “Cats and Dogs” koja je u čistoj kabaretskoj atmosferi (samo nedostaje Liza Minnelli koja maše štapom i šeširom), te dječji jednostavnu i zaigranu “Katie’s Tea“.

“Music Hole” je vrlo interesantan album, prepun glazbenih iznenađenja i improvizacija, čas jako zaigran da bi u drugom trenutku bio vrlo ekstraordinaran i teško slušljiv.

Baš ta granica između dobrog i lošeg ovdje je na tankom ledu jer nakon par zanimljivih ideja dolazi niz iritantnih pa je podosta teško slušati album u komadu i uživati u njemu. To ne znači da je album loš, u svakom slučaju ga preporučujem za preslušavanje, da se vidi da se mogu stvarati ritmovi i na drugačije, neuobičajenije načine, ali sumnjam da će ga svatko staviti na ‘repeat’…