Glazbena slastica za prste polizati

Ako ste pomislili kako ćete sada pročitati kulinarski recept za slasticu pogriješili ste samo utoliko što nećete čitati o slastici za nepce, već o glazbenoj slastici iz prijateljske nam države Makedonije. Četvorki okupljenoj u grupu naziva Baklava cilj je nepretencioznošću, jednostavnošću i minimalističkom konceptu postići perfektnu simbiozu glasa i tradicionalnih instrumenata u izvedbi makedonskih narodnih pjesama. Savršenstvo u jednostavnosti, reklo bi se.

Da bi definirali Baklavu kao takvu, njihove ideje i poglede, potrebno je prvo objasniti sam naziv grupe. Baklava je turska riječ za romb (a upravo tako se i reže ona slastica, zar ne?) koji simbolizira savršenu geometrijsku formu (potrebno ga je vizualno doživjeti poput ‘karo’ oznake u kartama), beskonačnost, čaroban broj četiri, ujedno je i estetski detalj iz makedonske kulture (s čime su se vješto poigrali na samom omotu albuma), oznaka za dragulj…

Stoga ne čudi simbolika broja njegovih stranica, jer Baklava broji četiri člana: Elena Hristova je glavni vokal (ne samo u grupi, već moglo bi se reći općenito u današnjoj makedonskoj kulturi), školovana pjevačica koja iza sebe ima sudjelovanje u radu kazališta, opera, a jedna je od prvih koja se vratila makedonskom etno izričaju.

Tri mušketira iza nje zadužena za sviraču potporu su Aleksandar Stamatov (učenik Pece Atanasovskog, maestra tradicionalne narodne makedonske glazbe, kako mu tepaju) i Nikola Nikolov (koji je zanat brusio kroz jazz, heavy-metal, funk i rock bendove) na tamburama, te Dejan Sibinovski (također Atanasovskovljev učenik) na defu, ritam sekcija benda.

Čak i iz ovog kratkog predstavljanja primijetit ćete kako se njihov zvuk prvenstveno orijentira na žičane instrumente i udaraljke, tek ponekad Hristova zasvira dajre (izričito žensko glazbalo, vrsta udaraljki) ili kaval (vrsta frule).

I tako njih četvero, svaki sa svoje strane, čine baklavu tj. romb. Svatko od njih jedna je od stranica tog romba koje omeđuju možda najoriginalniji, emotivno najispunjeniji i uhu najugodniji pristup makedonskoj glazbi.

Možda na prvi pogled djeluje prehrabro ući u izvedbu tradicionalnih pjesama samo s dvije tambure, defom i glasom, no upravo u tome leži ljepota povratka korijenima. Nekad davno, pjevalo se uz one instrumente koji su se imali, nije bilo kićenosti, ‘bogatstva zvukovlja’ (ono što dečki iz Calexica zovu ‘widescreen’), a u tom jednostavnom izričaju Baklava bi posramila apsolutno sve strane izvođače koji koketiraju s onim što nazivaju orijentalnom glazbom, rijetko uopće shvaćajući što ona zapravo jest.

Kao što je američki country na prvi pogled iznimno jednostavna glazbena forma, utoliko je iznimno teška za izvedbu, jer je malo instrumenata, svi tonovi moraju biti čisti, jasno i glasno čujni, nijedna greška se ne prašta, nema riffova, distorzije i buke koja bi ih pokrila. Identičan zaključak nameće se i s Baklavinim izvedbama (čak štoviše, čitav album snimljen je uživo), one su jednostavno savršene, lišene bilo kakvog nepotrebnog kompliciranja, ostavljajući vas tek samo u bezvremenskoj plovidbi prema nekim drugim mjestima, jednoj drukčijoj (a opet bliskoj) kulturi slušajući Elenin topao glas i specifičan zvuk makedonskih tambura, šargija.

Ako bi tražili najbližu usporedbu s izvođačem iz svima poznatog glazbenog svijeta, Baklava bi zvučala kao autohtonija verzija Loreene McKennitt, odnosno kao nerazvikana grupa od koje Loreena McKennitt posuđuje svoje bogate aranžmane: “Mori čupi kosturčanki” (iz razumljivog razloga, pjesme su na ovitku anglizirane i bez palatala), “Nevesta žito trebeše“, “Dimitrija“, “Marijo Deli Bela Kumrijo” i ostale tradicionalne pjesme, kao i dvije autorske (“Glas” i “Falanga“) svakako navode na razmišljaje da je moguće kako su te pjesme upravo tako zamišljene za izvedbu, što je vjerojatno i posve točno.

Savršenstvo u jednostavnosti, spomenuo sam na početku teksta. A jednostavnost u velikoj većini slučajeva znači i genijalnost: Genijalnost Baklave je u pokazanom putu prema tradicionalnoj makedonskoj pjesmarici, dok je njihov talent taj koji će tim putem kročiti.

Preslušavajući njihov album, nisam mogao ne sjetiti se riječi makedonskog velikana Koče Racina koje sam jednom davno imao priliku pročitati: “Pjesma Makedonije je njezina molitva, ogledalo njezine duše i njezin uzdah. Pjesma je njezina jednostavna, protkana s neizrecivo mnogo tuge, s jednim ganutljivim mirom u kome su sadržani plač, muka, ali i nada.“

I kao što zbog inauguracijskog govora 35.-og američkog predsjednika Johna F. Kennedyja (čuveno “(…) ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za nju.”) svi govori njegovih nasljednika izgledaju prilično smiješno, neambiciozno i nejako, tako su i Racinove riječi zadavale muku niže potpisanom kako dočarati zvuk Baklave, kad je majstor pera već sve izrekao u par riječi.