Glazbena škrtost

Američki se black metal scena naglo razvila krajem devedesetih i početkom ovog tisućljeća, i jedan od bendova koji je izronio iz ponora undergrounda je i Xasthur. Do gorespomenutog vremena, SAD je bio rasadište ekstremnog metala sve od osamdesetih godina i veliki dio zasluga za razvoj tog glazbenog usmjerenja se može pripisati upravo američkim glazbenicima.

No u black metalu je Europa uvijek imala prednost; Skandinavci su jahali rasnog trkaćeg konja, a njihovi prekomorski kolege su debelo kaskali za njima na magarcu. Naravno, postojali su bendovi kao što su Acheron, Absu ili Judas Iscariot, no daleko je to bilo od ikakve scene koja bi bila imalo nalik onoj europskoj.

Promjene su nastupile kada su se glazbenici, osokoljeni europskim black metal nasljeđem, primili posla. Imali su novaca, vremena i priliku da isprave greške svojih uzora i stvore iskrenu glazbu nezagađenu popratnim urbanim legendama koje prodaju albume. Xasthur je bio jedan od onih bendova kojem je proreknuta svijetla (ili ako želite, mračna) budućnost unutar žanra.

Depresivan, spor, suicidalan black metal podojen onim najboljim što je Burzum imao po pitanju atmosfere za ponuditi, trebao je definirati pravac i postaviti letvicu visoko novom valu europskog black metala s početka tisućljeća. To je Xasthuru i uspijelo na prvim albumima, pogotovo na “Nocturnal Poisoning” i “The Funeral Of Being”, no kasnije je Maleficu, mastermindu benda, počelo ponestajati ideja.

Albumi su postali sterilni, previše slični i samim time, dosadni. Scott Conner je jedan vrlo zaposlen čovjek jer izdaje albume i splitove kao na pokretnoj traci, a Xasthur/Nortt split iz 2004.-te je bio tračak nade da će se možda ipak nešto promijeniti i da će Xasthur preći u funeral doom vode. No dvije godine čekanja nije rezultiralo ničime doli generičkim albumom, za čije je stvaranje objektivno trebalo višestruko manje vremena.

Tako “Subliminal Genocide” već na prvo slušanje već neodoljivo podsjeća na album “Telepathic With The Deceased”, koji opet podsjeća na “To Violate The Oblivious”, i tako dalje, pa ne shvaćam zašto cijenjeni gospodin nije jednostavno sve to spojio u jedan jako dug album.

Cijeli je album prožet mid-tempo bubnjevima, atmosferičnim klavijaturama koje popunjavaju prazninu između dva ili tri oskudna riffa, ali je produkcija ponešto bolja od prethodnih albuma, te bi se ovaj album mogao nazvati čak relativno slušljivim. Doista, album ima vrlo mračnu atmosferu, vokal je dosta hladan i napokon je prestao previše podsjećati na Burzumov, no varijacije između pjesama su minimalne.

Ambijentalni dijelovi su još najbolje odrađeni, pa su mi u oko najprije upale pjesme “Pyramid Of Skulls” i “Loss And Tuner Distortion“. Nakon nje mi se relativno svidjela i “Arcane And Misantropic Projection“, zbog također solidnog ambijentalnog početka, no kasnije se sve opet svede na isto – glazbu siromašnu glazbenim sadržajem.

Pjesma “Subliminal Genocide” spašava album od totalne propasti, jel nudi barem ponešto varijacije u vidu ponešto bržeg tempa. Jedini zanimljivi moment se događa u pjesmi “Beauty Is Only Razor Deep“, i to u vidu prikrivenog riffa koji se ponavlja, i koji bi dobro zvučao, da ga nije posve progutala produkcija i ostali instrumenti. Pošto je Xasthur ipak ‘one man band’, a takvi znaju itekako biti pretenciozni i precijenjeni (sjetimo se samo Nargarotha), ima umjetničku slobodu da stvori ono što on doista osobno želi svirati.

Možda ovaj njegov izričaj mnogi neće shvatiti, no ako vam se svidi jedan njegov album, svidjeti će vam se svi. Za fanove Xasthura više nego dovoljno, za osobe koje nisu upoznate sa žanrom – nedovoljno.

Ako vas već zanima američka novija black metal scena, pokušajte s Leviathanom, a ako vas zanima sporiji depresivni black metal, pokušajte s Forgotten Tombom, Shiningom ili nečim sličnim.

Ovaj bend i svi njegovi pripadajući albumi pripadaju u underground i rezervirani su za fanatike i die-hard fanove. Slušati na vlastitu odgovornost. Žilete držati dalje od sebe.