Glazba živih mrtvaca

Prošlo je gotovo 9 godina od kada je ubijen The Notorious B.I.G. (a.k.a. Biggie Smalls). Raper koji uživa kultni status u hip-hop kulturi do tog je trenutka objavio tek jedan album (odlični “Ready To Die”) a nedugo nakon ubojstva izlazi i drugi, dvostruki (i ipak nešto lošiji) album “Life After Death”. Upravo sa ova dva albuma završava Biggijeva diskografska karijera, a albumi koji su naknadno izdani pod njegovim imenom obična su farsa i štancanje love od strane njegova dugogodišnjeg prijatelja/producenta/menadžera Puff Daddya (P. Diddy).

I dok su posthumna izdanja kod 2Paca još imala smisla (pošto je on ostavio stvarno ogromnu količinu neobjavljenog materijala), isto se ne može reći za Biggieja. Tako da vas moram upozoriti kako ovo ‘nije’ njegov novi album, već tek drugi pogled na njegove pjesme (stihove ste već sve davno čuli) kroz oči većinom loših i neraspoloženih izvođača.

Da se razumijemo, Biggijevi tekstovi su zaista sjajni, ali uzimati njegove stare pjesme, mijenjati beat i dodavati goste (s većinom kojih on danas da je živ vjerojatno ne bi radio) je u najmanju ruku degutantno. Još jedna zanimljivost je popis gostiju na albumu, zaista je impozantan broj preminulih koji su (na isti način kao i Biggie) dali obol ovom užasu: 2Pac, Big Pun i pazite sad… Bob Marley?! Kako netko uopće može nekoliko sekundi samplea pjesme “Johnny Was” nazvati gostovanjem?

Uz preminule, ima i glazbeno praktički preminulih izvođača poput Nellyja, Jagged Edge, R. Kellyja, koji djeluju kao da upravo svojom pojavom na ovom ‘veličanstvenom’ izdanju pokušavaju povratiti komadić stare slave. Naravno, nije sve baš tako crno. “Hold Ya Head” je fantastična verzija pjesme “Suicidal Thoughts” i zvuči jednako dobro (ako ne i bolje) od originala. “Spit Your Game” ima sjajan beat, ali ostaje otvoreno da li bi Biggie ikad snimio takvu stvar.

A tu je i solidna “Whatchu Want” (feat. Jay-Z) koja je izgleda jedina zaista nova pjesma na albumu. I to bi bilo to, te tri pjesme su jedine koje u meni ne izazivaju zgražanje ili naprosto gađenje. Čak i producentski ovaj je album promašaj, a neke stvari su toliko grozne (nepotrebna “Nasty Girl”, “Living The Life”) da sam zažalio što nisam album dobio na LP-u. Onda bi barem mogo tak izgrebat ploču da igla sama preskoči neke pjesme.

Ovaj album ne da nije vrijedan vaše pažnje, već predstavlja jednu od najgorih investicija u nosač zvuka prethodne godine. Osim toga, da je nazvan ‘Puffy Needs More Money‘ i potpisan imenom njegova starog kompića teško da bih ga uopće pogledao (ali barem bi u tom slučaju P. Diddy pokazao natruhe poštenja i savjesti).

Ovako sam potpuno uvjeren da će nas umjesto toga uskoro iznenaditi i još jednim Biggijevim posthumnim izdanjem pošto je očito da je on bio (i ostao) jedini originalan i kvalitetan izvođač koji se ikad našao pod okriljem njegove izdavačke kuće.