Glazba za Bogove

Sve popularniji njemački kvartet My Sleeping Karma potječe iz Aschaffenburga, na sceni je od 2005., a “Soma” (opojno piće Bogova) mu je četvrti album.

Pojam ‘sve popularniji’ može se, dakako, rabiti tek u krugovima
konzumenata glazbe koju svira, a to je stoner rock, iako, ima nekoliko
stvari koje My Sleeping Karma stavljaju na posebnu granu ovog subžanra.
Prva i najosnovnija je ta da se radi o instrumentalnom bendu, druga da
mu je izrazito naglašena strana psihodeličnog rocka, daleko iznad
prosjeka stoner bendova, a treća je atmosfera, koja jest tamnijeg
potencijala i opredjeljenja, ali isto tako, daje materijalu neki poseban
šarm, sprječavajući da u bilo kojem momentu postane prenaporan.Za nešto takvo, doduše, ima i drugih elemenata, a ponajprije “Interludea”, koji se pojavljuju na svakom drugom tracku i kombinacijom laganih instrumentalija s prirodnjačkim zvukovima poput kiše, cvrkuta ptica ili grmljavine, atmosferu konstantno zadržavaju u stanju napetosti, iščekivanja i neizvjesnosti, vješto izbjegavajući zamku katatoničnosti. Višeslojne kompozicije umješno se kreću između heavy-rock riffova i očaravajućih melodija, sporijih bluesy elemenata, pozadinskih klavijatura koje donose značajne utjecaje space rocka, te ambijentalno-orijentalnih dijelova.

Postupni rast, odnosno pad tenzija u pjesmama, omogućuje da se kroz instrumentalne izvedbe doživi priča, da se osjeti sva njihova dubina, a posebno do izražaja dolaze umirujuće bas dionice. S obzirom da je pet od jedanaest naslova “Interlude”, praktički imamo šest ‘pravih’ pjesama, sasvim pristojnih 46 i pol minuta trajanja (sve zajedno 56 i pol). Među njima nalazimo one s većim rasponom između umirujućih i nabijenih, energičnijih dijelova, kao što su “Pachyclada” (s, pomalo ipak, katatoničkim početkom) ili “Eleusine Coracana“, “Saumya” i “Somalatha” u najvećem su dijelu mirnije, ali bogate, raskošne pjesme, dok “Psilocybe” uspješno balansira ritmove, ne spuštajući ih previše ni dolje, a ni dižući ih gore, kao da se trudi da ne prijeđu granice i budu premlake ili pak prežestoke.

Usprkos karakteristikama koje bi mnoge navele na razmišljanje kako se radi o ‘mučeničkom’ albumu, činjenica je da “Soma” nije previše teška, zvuk joj je prilično osvježen, na čemu se svakako može zahvaliti i produkciji koja je glatka, protočna, polusanjiva i idealno odgovara glazbi koju prati. A ta glazba je, kako rekosmo, namijenjena ljubiteljima stoner rocka s psihodeličnijim afinitetima. Oni bi se tu mogli jako dobro (s)naći.