Glas, lutnja i tišina… sjajno

U posljednje vrijeme sve se više klapa trudi pokazati što mogu učiniti svojim glasovima kombinirano s različitim instrumentima i različitim žanrovima. Rezultati su svakakvi, od koketerije s najnižim turbo-folk strastima, do suvislih križanaca različitih muzičkih usmjerenja i senzibiliteta.

U potonju grupu ubraja se zajednički projekt klape Cesarice i svjetski poznatog lutnjista (lut(nj)alice?) Edina Karamazova, inače rođenog u Zenici, gradu poznatom po čeličani, Čeliku, te ljudima sumnjivog morala očeličenih u tamošnjem KPD-u. Karamazovljevo majstorstvo lutnje ipak je očeličeno u odgovarajućim obrazovnim centrima u inozemstvu, no to ga ne sprečava da projektu pristupi prvo srcem, pa onda prstima.Ova pomalo neobična kombinacija klape i virtuoza uzela je ono najbolje iz klapskog pjevanja i u svojim meditativnim, suzdržanim i refleksivnim trenucima klapu na neobičan način približila sevdahu, i to tako da klape nisu izgubile ništa od svoje izvornosti. Jedan je instrument ljudski glas, drugi je lutnja, a treći tišina. Igranje svjetla i sjene, zvuka i tišine odrađeno je sjajno.

Osim u mediteranskim napjevima Cesarice se natprosječno dobro drže i u obradama makedonskih tradicionala. Interludiji na engleskom (dijelovi “Come Again”) ipak donose padove u inspiraciji, kao i rumunjski dijelovi.

No ono što je bitno naglasiti, tijekom preslušavanja ovog izdanja stječe se dojam kako je doza lokalnog idealno pomiješana s dozom globalnog, odnosno, oni slušatelji koji ne razumiju ni jednu riječ jezika koji se pjevaju na ovom izdanju, mogu bez problema dobiti dobru predodžbu o čemu se tu radi jer se komunikacija emocija odvija na ‘transjeziku’. Samim time Cesarice i Karamazov kreirali su album koji bez problema može zastupati regionalnu muziku na širem tržištu.