Gitaristički heavy rock za sladokusce

Grupa Code Of Perfection je nova samo po imenu, obzirom da je sastavljena je od iskusnih muzičara. Nju su osnovali ex-Demon Driveri; Thorsten Koehne (gitara, ex-Attack) i Frank Kraus (bubnjevi, ex-Letter X), zajedno s japanskim basistom Keisuke Nishimoto (Kelly Simonz, Hidens Sun Demonz). “Last Exit For The Lost” im je prvi album, koji je primarno instrumentalan, jer je osam od jedanaest pjesama takvih, dok su u preostale tri korištene vokalne usluge Carstena “Lizarda” Schulza (Domain, Evidence One).

A kako se radi o iznimno kompleksnom ostvarenju s brojnim instrumentalnim, u prvom redu gitarističkim varijacijama, angažirani su session glazbenici; gitaristi Michael Angelo Baltio (ex-Nitro) i Alex Beyrodt (Silent Force), dok je popriličnu dozu atmosfera i progresive donio Ferdy Dornberg, klavijaturista Rough Silka i Axel Rudi Pella.

Sam pogled na bendove iz kojih dolaze ovi glazbenici većim dijelom otkriva što se to ovdje može čuti; harmonični i melodični heavy metal & hard rock s uporištem u osamdesetim godinama. U kojima dominiraju strukturalne, višeslojne gitarističke solaže naslonjene na Yngwie Malmsteena, Axel Rudi Pella, Joe Satriania, Steve Vaia, Patricka Rondata i druge gitarističke majstore modernog rocka metala.

Da se ne stekne krivi dojam, vrijedi istaknuti da nisu samo gitare jedino što zaslužuje posebno izdvajanje. Precizno složena produkcija omogućila je i ostalim instrumentalnim izvedbama da dođu do punog izražaja, od koji bih posebno izdvojio bubnjeve, koji u dosta dijelova preuzimaju vodeću ulogu unutar nekih pjesama, poput graničnih thrash ritmova u pjesmi “Psychotic Nightmare“.

Spomenuo sam ranije klavijature, pa da istaknem i pjesmu “evil: FEX“, u kojoj je njihov utjecaj najznačajniji. Što se tiče ostalih kompozicija, najjači, energičniji heavy naslovi su “Last Exit For The Lost” i “Flyin’ High“, a brojne pobornike imat će i čvrsta instrumentalna balada “Hearts Of Atlantis“, te “Underneath A Blue Kiss“, također pjesma baladnog ritma, s lijepim izmjenama akustičnih i solo gitarističkih dijelova.

Da se ljubitelji pjesama s vokalima ne bi osjećali zapostavljenima, njima od tri preporučam dvije pjesme; “Miracle Times“, koja ima Whitesnakeov feeling, te “Superwoman“, koja, poglavito zbog Eddievskog stila sviranja gitare, vuče u pravcu ranijih Van Halena.

Niti preostalih nekoliko pjesama, koje ovdje nisu istaknute nisu lošije od ovih, i postoji velika vjerojatnost da će neka od njih biti favorit drugih slušatelja, naravno, pod uvjetom da im leži agresivna gitarističko-instrumentalna rock glazba. A kako rockera s takvim afinitetima ima dosta, vjerojatnost da ovaj album ostvari dobar plasman na tržištu poprilično je velika.