Gitara u rukama, benzin u dupetu

Ništa novo u državi Americi (ili, kako se ono moderno kaže ‘Murici). Dok bi i dalje najradije živjeli pod staklenim anti-terorističkim zvonom, hardrockeri se i dalje vode za onom ‘red cuge, red zajebancije’.

Posebno to može vrijediti za moćni Godsmack, bend kojem, budimo iskreni, nisu mnogi predviđali ovakvu dugovječnost. Iako smo svi na prijelazu desetljeća, stoljeća i tisućljeća imali onaj njihov prvijenac sa simpatičnom curom na naslovnici i smatrali ga laganim jednostavnijim bijegom od tadašnjeg trenda, Sully Erna uspio je na svojim leđima dovesti bend do šestog albuma.A kad oni izbacuju album (zadnje vrijeme svake 4 godine) možete biti sigurni u nekoliko stvari – pamtljive himničke pjesme, uštopane kitice i široki refreni, pokoja bombastična, pokoja sramotna. “1000hp” nije gotovo uopće različit od toga, a već u imenu shvaćate jednu stvar – “jači smo od svega, nitko nam ništa ne može, razvaljujemo ko da imamo 1000 konja“.

Nije taj prvi singl uopće loš – tipični drop D riff, tipični jednostavni ritam, tipični ‘crowd-pleaser’ (a vjerojatno i uvod u buduće koncerte), skroz dobar i zabavan refren, ali i riječi koje bi prevedene na naš jezik zvučale toliko bizarno da mi je teško pronaći ‘zvijezdu’ kojoj bih prilijepio taj epitet ‘lirskog patuljka’. “Turn that shit up louder, make it all go faster, playing through the witching hour, take it to 1000 horsepowaaaaa” samo su djelić te ‘duboke misaone’ atmosfere.

“Locked & Loaded” još je jedna u nizu onih ‘prestani cviliti’ i podsjeća na nastavak “Cryin’ Lika a Bitch” s prošlog “The Oracle“, a druga polovica albuma očekivano je silazna putanja pokrivena Hellyeah atmosferom i povremenim Papa Roach riffovima (“I Don’t Belong“). Završili su ga s “Nothing Comes Easy” koju su apsolutno obojali bojama Metallicinog instrumentala “Orion”, te pokušajem povratka u tribal vode “Turning To Stone” koju se može usporediti samo s “Voodoo”.

No, treba i reći da je ovaj album izraziti pomak na bolje nakon prošlog! “FML” je zadovoljavajuća, a drugi singl “Something Different” je nešto najmelodičnije što su napravili od samih početaka i podsjetili čak i na Foo Fighterse. “Generation Day” je ispala epska (preko 6 minuta) samo jer su joj ubacili jedan srednji atmosferični međudio i podsjetili na Metallicin “Master of Puppets”.

Bilo bi super kad bi se češće tako nešto usudili i bili razigraniji. Ali kako biti razigraniji u takvom okruženju ako ideš na ‘razvratne’ macho-piva-tetovaže-motori-benzin turneje i ako producentsku palicu daš istom čovjeku koji točno zna što će američki mlađahni fan najbolje popušiti na jednom od ljetnih festivala?

Godsmack i dalje su bend koji mi, od svih alternativnih groove metalaca i dalje najviše golica maštu i svaka najava novog albuma me podsjeti na “Sick of Life” ili “Moon Baby”. Na žalost ostatka svijeta, zadnjih godina njihova muzika je samo soundtrack za američku srednju klasu nekakvog jednostavnog predgrađa…